Legenda Domovinskog rata ne zaslužuje ovo od svoga grada na obljetnicu smrti: Komunalni redar?! A gdje je gradonačelnik?

Pokojni Davor Jović dao je svom rodnome mjestu sve, a od njega nije tražio ništa. Velikim slovima ucrtao je Vrgorac na sportsku kartu Hrvatske i Europe. Naime, gradić ispod Matokita od stvaranja domovine nije imao prvaka ni u jednom sportu dok nisu stasali Nikica Radonić, Ante Bulog i Andrija Gašpar, momci iz Kickboxing kluba „Sv. Jure“ koji je osnovao Jović sa svojim prijateljem Joškom Radonićem.

Nažalost, Jović nije doživio da Radonić postane europski i svjetski prvak, ali iz kuta ga je bodrio i vodio do osvajanja Europskog kupa u Karlovcu i Svjetskog kupa u Budimpešti. Sad zamislite koji je to uspjeh za jedan gradić koji nema ni ringa, nego dvije vreće i par rukavica, da ima prvaka države i osvajača europskog i svjetskog kupa u borilačkom sportu.

Nećemo ga uspoređivati s Antom Kostelićom, ali vjerujmo da bi i legendarni Gips želio imati takvog čovjeka uz sebe dok je brusio Janicu i Ivicu. U Davorovu društvu željeli su biti svi - od političara do sportaša, s njim su se rado družili gradonačelnici, župani, predsjednici Vlade i države, jer je zračio karizmom, bio jednostavan, odan i odlučan…

Davor Jović na konstituirajućoj sjednici Gradskog Vijeća Vrgorca 2016. godine

Ivo Ravlić/Cropix

Uz pokojnog Andriju Matijaša Pauka bio je jedan od sinonima legendarne IV. Gardijske brigade, dva puta je bio teško ranjen u obrani i stvaranju domovine. No, dok se Hrvatska nije oslobodila nije pomislio otići u mirovinu, nego se odlučno iz bolničkog kreveta ponovno vraćao na prvu crtu. I preuzimao na sebe najteže zadatke.

Takav je bio po prirodi, za njega nije postojalo ne možemo ili ćemo to ostaviti za sutra. Zbog toga je odlikovan najvećim priznanjem što jedan branitelj može dobiti, s ponosom je za svoju hrabrost i žrtvu dobio titulu - junak Domovinskog rata. O Davoru poslije Domovinskog rata možemo napisati brojne stvari, pomogao je svakome kome je mogao jer je otvarao sva vrata, svi su ga potezali za rukav, tako je i preminuo - pomažući.

Krenuo je kući, na izlazu iz Vrgorca sreo je jednu ženu koja je stopirala do Dragljanja, povezao je kući i pozlilo mu je. Da ovi naši navodi nisu posthumno bildanje njegova imena i građenje nekog mita, pokazao je njegov posljednji ispraćaj, koji je bio možda najveći u povijesti Vrgorske krajine.

Kolona automobila protezala se od Dugih Njiva do Ravče, to je oko 6 kilometara. Sad zamislite da njegov rodni grad kojem se davao iskreno i bezrezervno na osmu obljetnicu njegove smrti pošalje komunalnog redara da položi cvijeće i odmah ode.

Već ranije smo pisali da je to neprimjerena i neukusna praksa s kojom je Grad Vrgorac krenuo u posljednje vrijeme, ne omalovažavajući uloge komunalnih redara u društvu, no nije im mjesto u protokolima da polažu cvijeće ispred jedinica lokalne samouprave na obljetnice velikih zločina ili istaknutih osoba koje su zadužile neki grad i državu.

Zna se kome je tu mjesto po protokolu. To je u prvom redu gradonačelniku, ako je spriječen u ovom slučaju bio onda se šalje jako izaslanstvo, s time jasno dajete do znanja koliko vam je stalo do tog događaja ili osobe. U ovom slučaju nećemo ulaziti u to gdje je bio gradonačelnik Mile Herceg, nego ćemo mu savjetovati da samo baci pogled s druge strane polja Rastok, prema Ljubuškom (BiH) i da se ugleda u svoje kolege iz tog grada s kojima se družio u Mostaru dok je studirao.

Komunalni redar polaže cvijeće pokojnom Davoru Joviću u Dugim Njivama

Privatni album

Početkom studenoga svake godine, točnije 7. studenoga obilježava se smrt brigadira Ante Primorca, drugog zapovjednika PPN-a „Ludvig Pavlović“ u hercegovačkom selu Kašču. Pokojni Ante bio je teško ranjen u akciji „Lipanjske zore“. Iako 70-postotni invalid, nije pomišljao napustiti bojišnicu.

Nakon smrti prvog zapovjednika Božana Šimovića, preuzeo je zapovijedanje ovom elitnom postrojbom HVO-a i vodio je u brojnim okršajima i pobjedama u BiH. Nažalost, tijekom oslobađanja Kupresa 1994. godine smrtno je stradao od jedne srpske granate nedaleko od hotela "Adria-Ski" u Kupresu, gdje mu je i podignut spomenik.

Zbog njegovih djela, skromnosti i požrtvovnosti gotovo cijeli vrh tadašnje HR Herceg-Bosne došao ga je ispratiti na posljednji počinak u rodno Kašče, koje je smješteno na 420 metara nadmorske visine, ispod Vrlosinja. Godina za godinom prolazi, prošlo je više od tri desetljeća od te tragične smrti, međutim ratne zasluge ovog velikog domoljuba nisu zaboravljene.

Za to su se pobrinuli prvenstveno njegovi prijatelji i suborci, Grad Ljubuški i Zapadnohercegovačka županija. Tako se dan prije godišnjice odlazi na Kupres polaže cvijeće i pale svijeće, a u Kašče na misu zadušnicu dolazi u reprezentativnom sastavu. Ove godine delegaciju je predvodio ljubuški gradonačelnik Vedran Markotić, a uz njega je bio predsjednik Tihomir Kvesić, predsjednik Gradskog vijeća, zatim Blagica Leko, ministrica financija ZHŽ-a, Mladen Bebek, ministar unutarnjih poslova ZHŽ-a, Mladen Begić, ministar branitelja u ZHŽ-u, Ivan Jelčić, predsjednik Županijske skupštine ZHŽ-a, Mario Pavlović Marak, zapovjednik Specijalne policije MUP-a ZHŽ-a, gradski i županijski vijećnici. Treba li što dodati ovome? Osim da se Vrgorac može na susjedni Ljubuški ugledati u pitanju odnosa prema svojim najboljim sinovima, i na turistički i gospodarski razvoj.