Oduvijek je Imotska krajina bila nadaleko poznat pečalbarski kraj. Još s kraja devetnaestog, a posebno u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, kolone Imoćana odlazile su najviše put Zapadne Europe, ili preciznije ponajviše u ondašnju Zapadnu Njemačku. Jednostavno bijaše ta Njemačka “obećana zemlja” za njih. Ruku na srce, donijela je većini njih teško zarađen novac, prehranila generacije, sagradila kuće, kupila stanove po Splitu, Makarskoj rivijeri, Zagrebu, ali donijela je i jadnu demografsku sliku toga dijela Dalmatinske zagore, tamo od Biorina na zapadu, do Slivna na istoku, od Vinjana na sjeveru do Rastovca na jugu.
Isto tako “razbila” je na desetke i desetke brakova, a u Njemačkoj su i sada treće, pa i četvrte generacije onih prvih. Taj odlazak u jednom smjeru vratio je u drugom već istrošene ljude. Većina njih nije baš dugo ni uživala krvavo zarađenu mirovinu. Ta jednosmjerna cesta prema Njemačkoj ostala je donekle i do današnjih dana, ali na prste se sada mogu nabrojiti oni koji odlaze raditi “tamo gori”.
Sada se ta priča okrenula naopako. Ne toliko atraktivno kao ona kada se odlazilo, ali se okrenula. To je nedvojbeno. Vraćaju se Imoćani, s obiteljima, vraćaju se one druge, treće generacije u Imotsku krajinu, u domovinu. Hrvatska je u Europskoj uniji, bolje se živi. Iz imotske perspektive gledano ne može se reći da posla ima preko glave, bar onoga na teret države, ili “državnom poslu”, ali ga ima tko želi raditi, recimo u građevinskim firmama, turističkoj djelatnosti.
Lažu oni koji kažu, posebno oni mlađi u punoj radnoj snazi, koji nisu htjeli ili nisu mogli na fakultete, kako posla nema. Jer građevinske firme, a takvih u Imotskoj krajini ima podosta, vapiju za radnom snagom, mnogi ugostitelji ne samo u Imotskom, već i u obližnjoj Makarskoj rivijeri traže i ne samo u ljetnom periodu stručnu i pomoćnu radnu snagu, bilo konobare, kuhare, pomoćno osoblje. Duže su liste čekanja na majstore keramičare, one za knauf, pa građevinske radnike, posebno majstore, nego liste za preglede u bolnicama.
Samo se prošle godine u Imotsku krajinu vratilo sedamnaest obitelji koje su živjele i radile ne samo u Njemačkoj, već i u drugim europskim zemljama, ili u drugim krajevima po Hrvatskoj. U Imotsku krajinu (općina Lokvičići) doselila se i tu će ostati jedna obitelj iz Francuske. Da, da, Francuzi se doselili. Imamo primjera i za nekoliko obitelji iz susjedne Bosne i Hercegovine. U Zagvozdu jedna takva kupila je i teren, sagradila kuću, djeca idu u tamošnju školu. Sve ovo potvrđuje da je Imotska krajina danas s dobrom infrastrukturom, osim brze prometnice Imotski-Zagvozd, koja se ubrzo počinje graditi, izvrsna destinacija za život.
Posjetili smo jednu mladu obitelj koja se vratila iz Njemačke, nakon relativno kratkog tamošnjeg rada od 11 godina. Divan primjer za sve one koji se još dvoume krenuti njihovim stopama, potvrđujući činjenicu da su trenutačni vrtići od Ciste Provo do Runovića puni kao šipak, kao i da je u izgradnji još nekoliko vrtića, da u Imotskom grozničavo rade da dva nekadašnja objekata u državnom vlasništvu adaptiraju za vrtićke grupe.
Znači, bili smo u Runovićima u mlade obitelji Marka (38) i Nede (34) Jakić koja ima za sada troje djece. Mara ide u prvi razred osnovne, Stipe je u vrtiću, a mala Iva je kod “baka servisa”. Marko ima obrt za usluge znakovitog naziva “MSI” (Mara-Stipe-Iva), Neda kao medicinska sestra radi u Domu za stare i nemoćne u Makarskoj. Njih dvoje radili su jedanaest godina u Münchenu. Vratili su se u Runoviće i krenuli u novu etapu života. Zadovoljni i veseli.
-Moja Neda je rođena u Njemačkoj, jer su joj roditelji gore radili. Ovdje nije bilo posla za nju. Ja sam radio u pograničnoj policiji i vjerujte da mi je onda plaća bila recimo 2500 kuna, i da je Neda imala posao, ne bih razmišljao o odlasku u Njemačku. Vjenčali smo se ovdje u Imotskom, a onda sam i ja te 2013., pošto je Neda otišla, krajem listopada krenuo put Njemačke, a započeo sam raditi odmah u siječnju 2014. godine. Radio sam u Münchenu u jednoj privatnoj građevinskoj firmi zajedno s Nedinim ocem. Onda je 2018. na svijet došla naša Mara i od tada je između mene i Nede počelo šuškanje o mogućem povratku. Istina, potiho, ali smo pomalo planirali. Onda je na svijet došao i Stipe, pa mala Iva, stabilizirao sam se radeći u jednoj dobroj firmi, Neda je kao medicinska sestra također radila i sve je nekako bilo stabilno i lijepo. No isto tako mi smo često dolazili, najmanje dva puta godišnje, posebno ljeti u Hrvatsku, pa se i potroši nešto ušteđevine. Ali i dalje nam je konačni povratak u Runoviće, izgradnja vlastitog doma bio glavni životni prioritet, da ne govorim da mi djeca krenu u našu školu. Napunila se i jedanaesta godina rada, troje djece se rodilo u Njemačkoj, Mara je bila pred polaskom u školu, Stipe i Iva što s Nedinom majkom koja je gore živjela, što u vrtiću. I onda krajem 2024., ili bolje rečeno početkom 2025., pakiraj kufere i pravac Runovići. Otvorio sam obrt “MSI” za usluge u građevini, posla ima, zadovoljan sam, Neda radi u Makarskoj, naša Mara krenula je u prvi razred osnovne u mojim Runovićima, veli nam u jednom dahu Marko.
-I ja sam jako zadovoljna, nadovezuje se supruga mu Neda. Na poslu mi je lijepo, volim taj posao, otac mi se također vratio iz Njemačke. Još je majka gore sa sestrama, ali i to se nadam se sprema nazad. Vidite, danas iz Runovića možete na more za 40 minuta, Split za sat vremena. Ovdje imate čist zrak, prostora za odgoj djece, vrtić, školu. Kada je njima dobro i roditeljima je dobro, tako da mislim kako ja i moj Marko nismo pogriješili što smo se vratili. Dapače, veli nam Neda.
Koliko čujemo, Marko se dokazao kao vrsni majstor, mali obrt “MSI” itekako je tražen, posla ima. Ma kud ćete ljepše priče o obitelji, koja je zapravo tek krenula u život u svom rodnom kraju, u Hrvatskoj.
Proljeće je došlo i u Imotsku krajinu. Osim što su “mendule procvitale”, sve nekako u prirodi miriše na lijepo. Pa da i neki ledeni iskorak na brzake poremeti tu idilu, ništa ne može spriječiti blagodati proljeća. Ali proljeće u Imotsku krajinu donosi i još nešto lijepo, krucijalno, blagoslovljeno suncem i toplinom oko srca, ali i onim najljepšim od najljepšega, dječjim veselim smijehom i vriskom. Da, upravo tako! U Imotsku krajinu vraćaju se mlade obitelji, koje su se stvarale u tuđini, ma koliko danas ta riječ tuđina u okvirima Europske unije čija je članica i Hrvatska, izgledala čudnovato, zastarjelo, strano. No, za ovaj mali narod poput Hrvatskog, svaki iskorak iz njenih granica, tuđina je. Još kada se ona poistovjeti s ekonomskim razlogom, gdje morate kruh zarađivati u nepoznatom, to još teže izgleda.
Jeste, proljeće se vraća u Imotsku krajinu s mladim obiteljima i njihovim potomcima. Primjera već toliko da se mora uključiti kalkulator i zbrajati mališane koji su do jučer pohađali njemačke vrtiće i škole, a danas su već u vrtićima i školama od Ciste Provo, Prološca, Zmijavaca, do Runovića, Lovreća, Zagvozda. U ovoj mini seriji razgovora s tim obiteljima, već smo bili kod obitelji Jakić, koja se nakon jedanaest godina kušanja tuđinskog kruha s troje djece vratila u Runoviće.
Na vlas ista priča dolazi nam sada iz Prološca iz obitelji Zrinka i Dragice Radeljić. Njih dvoje otiđoše u Njemačku tamo 2016. u tuđinu, jer su počeli stvarati obitelj, ali s rođenjem prvog djeteta u Njemačkoj i njegova odlaska u tamošnje vrtiće, skorog dolaska još jedne djevojčice, praktički ovih dana, točnije 2. veljače, odlučiše krenuti natrag u Proložac. Ne stoga što nisu imali posla, dapače, njih dvoje su dobro zarađivali, on kao vrstan keramičar, ona kao pomoćna obiteljska pomoćnica, nego zbog toga što u duši nisu bili zadovoljni i što su htjeli da im djeca budu odgojena u Prološcu, u Hrvatskoj.
-Tako je, pa skoro u glas nam rekoše Zrinko i njegova Dragica, koja će upotpuniti obitelj Radeljić i darovati svome malom petogodišnjem Roku njegovu malu sestricu već tamo u rujnu ove godine, kada smo ih posjetili u zaseoku Radeljići u Prološcu.
-Odlučili smo se otići gore u Njemačku, čisto da nešto zaradim, jer nisam bio kreditno sposoban, trebalo je dovršiti obiteljsku kuću, jer ja i moja Dragica željeli smo lijepu i stabilnu obitelj stvoriti i da imaju pristojne životne uvjete. Radeći kod jednog privatnika ovdje nisam mogao to osigurati, pa sam 2016. otišao u Frankfurt. A, eto, moja obitelj ima iskustva u tom odlasku u Njemačku, jer mi je već moja majka od 2005. u Njemačkoj, te sestra, zet i njihova djeca u Frankfurtu. U međuvremenu ovdje u Imotskoj krajini upoznao sam svoju sadašnju suprugu, pa mi se gore pridružila 2018. godine. Imali smo gore stan, počeli živjeti, raditi. Ja sam imao dobar posao, građevinski sam tehničar, ali sam radio u firmi za protupožarnu zaštitu i bijaše cijenjen kod poslodavca. No, subotom i slobodnim vremenom radio sam još poslove keramičara, jer svaki euro nam bijaše potreban. Dragica je isto počela raditi. Iz naše ljubavi dobismo 2020. i našega sina Roka. Eto, rodio se usred korone, usred Frankfurta. Krenusmo tako sa stvaranjem obitelji, ali tada se pojavi, prvo kod Dragice, a poslije i mene stvarna nostalgija za Prološcem, Hrvatskom. Roko, koji je rastao, silno je volio doći ovdje za praznike, tako da su baš njih dvoje utjecali najviše na mene da razmišljam o povratku. Inače bih ostao još jer je posao bio koristan sa onog financijskog aspekta, iako je ove posljednje dvije godine i gore sve poskupjelo, od stanarine do hrane. Sada ovdje imam posao koji volim, radim kod privatnika, Dragica je u drugom stanju i očekujemo djevojčicu, tako da je ovdje daleko mirnija i zadovoljnija. A tek naš Roko, po cijeli dan je sa svojim vršnjacima, gledamo ga i uživamo kako se raduje. No, moj šef gore, Nijemac, reče mi na odlasku da ako se ikada predomislim, da su mi njegova vrata otvorena. Imali smo gore i ekipu prijatelja, naših Imoćana, ali i oni su se počeli vraćati, baš evo i ovaj moj prijatelj kod kojega radim sada, vratio se sa četvero djece. Moram ipak kazati i svoju nostalgičnu sliku. Uvijek mi je falila moja dimna kužina i onaj pogled na Biokovo iz moje sobe. Sada i to imam i mislim da nismo pogriješili, veli nam Zrinko.
-Ma što pogriješili, ovo je bio pravi potez i ja sam presretna, uključi se u razgovor supruga Dragica. Kuća nam ovdje prazna, dođemo je otvoriti za Božić, Uskrs i ljeti. No, ono najgore od svega jest to da nam je Roko u vrtiću imao samo dvadesetak posto djece iz Njemačke, sve ostalo su auslanderi, koji ne pričaju njemački jezik. Pa eto, naše kolege Nijemci šalju djecu u privatne vrtiće, u privatne škole. Mi nismo imali novaca za taj luksuz, pa je Roko praktički slušao govor mnogih nacija od Indije, Pakistana, Afganistana, zemalja Azije, Afrike. Vi jednostavno po noći ne smijete se prošetati središtem Frankfurta. Tako vam je i u Hamburgu i drugim gradovima Njemačke. I nismo to mogli progutati. Naš Roko, naša buduća djeca zaslužuju odgoj i život u svojoj domovini, ma koliko možda to tražilo više odricanja ovdje, veli nam Dragica.
-Njemačka ima uređen sustav, postoji red, ali i u nas se puno pokrenulo nabolje, zapuhali su neki novi politički vjetrovi. Sada u ovih mjesec dana otkako smo se vratili i ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je sto posto bio ispravan naš potez, ali je tu negdje blizu, veli Zrinko.
-Ma nema šanse više otići gore ili bilo gdje drugdje, osim ostati ovdje u Prološcu. Brzo će Roko u prvi razred, dolazi mu na svijet i sestrica, srce mi je veliko ko kuća kada ga vidim radosnog kako se igra, kako raste. Srce je uvijek bilo ovdje i ako te srce vodi onda je to pravi put. Roko na jesen ide u vrtić, predškolac je i onda škola, odgoj djece. Svakako za nas povratka nazad u tuđinu nema ni u kojoj varijanti, odlučna je Dragica.
Zrinko ima posao praktički blizu kuće, radi posao keramičara, koji je uvijek volio, posla ima i preko glave, Dragica je završila fakultet sanitarnog inženjerstva i ne treba joj se sutra misliti za dobiti dobar posao.
-Otvorili smo novu stranicu na početku zajedničkog života dolaskom nazad u Proložac, osjetili smo nazovimo je tuđinu, imamo tu iskustva. Ma koliko smo gore mogli ekonomski gledano više profitirati, ipak duševni mir, zdravlje i odgoj djece, dobri temelji obitelji, ovdje ipak imaju itekakvu prednost, zaključuju Dragica i Zrinko Radeljić, trenutačno par koji je posljednji iz Imotske krajine došao iz Njemačke u rodni kraj nastaviti novi život.
No, kako je krenuo povratak proljetnih imotskih lastavica iz inozemstva, ubrzo ćemo, vjerujemo, doznati iz nekih novih priča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....