– Hvala svima kad mi ga nisu zaboravili. Hvala vam do Boga dragoga – tim je riječima Nediljka Buljan u srijedu na završetku komemoracije za njenog sina Antu zahvalila svima koji ne dopuštaju da taj junak Domovinskog rata padne u zaborav.
Ante Buljan jedina je žrtva akcije "Peruća" u kojoj su srpski zločinci 28. siječnja 1993. godine detonirali 32 tone eksploziva postavljenog u kontrolnu galeriju i tako minirali istoimenu branu s nakanom njenog rušenja i stvaranja vodnog vala od oko 450 milijuna kubika vode, koji bi nizvodno sve do Omiša uzrokovao pravi ekocid i izvjesnu smrt više od 20 tisuća civilnih stanovnika.
Iz osvete zbog poraza u netom završenoj oslobodilačkoj akciji "Maslenica" srpske snage neprimjetno su došle na Peruću, protjerale pripadnike kenijskog bataljuna UNPROFOR-a koji im nisu pružili nikakav otpor i preuzeli kontrolu. Ne znajući da su srpske snage na brani Ante Buljan se 27. siječnja zaputio prema Kenijcima od kojih je do tada dobivao značajne informacije. Umjesto Kenijaca kod Doma s bitelske strane brane vidio je Srbe, koji su odmah zapucali i Buljana smrtno pogodili. Za njegovu smrt još satima se nije znalo.
Svake godine na mjestu pogibije Ante Buljana, gdje mu je podignuto spomen-obilježje, odaje mu se počast i evociraju se sjećanja na miniranje i spašavanje brane Peruća.
U srijedu su, po već ustaljenoj tradiciji, prvi vijenac položili Antina majka Nediljka u pratnji sinova Dražena i Zdravka, a potom: u ime predsjednika RH Zorana Milanovića brigadir Ivan Kotromanović, u ime predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića te potpredsjednika Vlade i ministara hrvatskih branitelja i obrane Tome Medveda i Ivana Anušića vijenac su položili Ivan Vukić, Ivica Ušljebrka i Igor Vidalina.
U ime Splitsko-dalmatinske županije vijenac je položio pročelnik za branitelje Damir Gabrić, a potom predstavnici gradova i općina cetinskog kraja na čelu s domaćinom Dinkom Bošnjakom, načelnikom Hrvaca, izaslanstva brojnih veteranskih i stradalničkih udruga proizišlih iz Domovinskog rata i drugi, te kao posljednji izaslanstvo veterana 16. domobranske pukovnije čiji je pripadnik bio poginuli Ante Buljani, a koji su i organizatori ovoga susreta sjećanja.
Molitvu odrješenja predvodio je don Josip Bečić, župnik Bitelića.
– Odajući počast Anti Buljanu istovremeno smo odali počast svim herojima diljem naše domovine koji su dali živote za Hrvatsku, ali i ovim hrabrim ljudima koji su sudjelovali u veličanstvenoj akciji oslobađanja i dovodeći u opasnost vlastite živote uspjeli spasiti branu od rušenja, štiteći tako tisuće života nizvodno uz rijeku Cetinu sve do Omiša – kazao je Damir Gabrić.
Dinko Bošnjak zahvalio je izaslanstvima državnog vrha, naše županije, udrugama obitelji poginulih i drugih stradalnika te veteranskim udrugama proizišlim iz Domovinskog rata, koji su došli odati počast vitezu Anti Buljanu uz nadu da će se ovakva tradicija nastaviti.
– Sve što je trebalo reći kazala je majka pokojnog Ante Buljana. Obveza je svih, a naročito nas hrvatskih branitelja koji smo sve skupa proživjeli, da obilježavamo ovakve događaje, kao i da to prenesemo na mlade kako se najslavniji dio hrvatske povijesti nikada ne bi zaboravio – kazao je Ivan Vukić.
Srpski agresori okupirali su branu Peruća i istoimenu hidroelektranu 17. rujna 1991. godine. Samo 10-ak dana kasnije ratni zločinac Ratko Mladić je zaprijetio miniranjem brane. U to vrijeme jezero je bilo puno vode, do samog vrha. U prvi mah se činilo da je to Mladićev blef, ali kako je prijetnja miniranja brane sve učestalije dolazila od srpske strane, nitko više nije bio siguran je li brana minirana ili nije.
Da je zaista minirana, potvrdila su dvojica časnika iz reda promatrača EZ-a koji su u kolovozu 1992. godine ušli u kontrolnu galeriju brane i uvjerili se da su Srbi u taj prostor dopremili velike količine eksploziva. Poslije toga je jedan od njih dvojice, britanski marinac brigadir Mark Nicholas Gray, oborio osigurač preljevne ustave, koju Srbi više nisu uspjeli podignuti, pa je vodostaj jezera smanjen za 4,5 metara i takav je dočekao miniranje. Zahvaljujući upravo smanjenom vodostaju jezera izostao je pogibeljni vodeni val i samouništenje brane.
Dan prije miniranja u poslijepodnevnim satima izviđači 16. domobranske pukovnije zapazili su kolonu srpskih snaga s tenkovima i kamionima – vukući teško topništvo kroz Potravlje kretali su se prema Perući. Što se tada dogodilo kazao nam je pukovnik u miru Zoran Smoljo.
– Ja sam bio zapovjednik bojne 16. domobranske pukovnije i kada sam dobio informaciju od naših izvidnika da se motorizirana srpska kolona kreće kroz Potravlje prema Perući, izdao sam zapovijed da se na njih otvori topnička vatra. Uspjeli smo ih zaustaviti, a onda smo grozničavo sakupljali naše snage. Već od jutarnjih sati počeli smo s topničkim pripremama napada, a kada je brana minirana krenuli smo bez dobivene zapovijedi i oslobodili naselja Hrvace, Satrić, Potravlje i Maljkovo – istaknuo je Smoljo.
Istovremeno, inženjerija HV-a, predstavnici HEP-a, civilna poduzeća i lokalne vlasti činili su sve što je bilo moguće da se teško ranjena brana spasi od nadiranja vode i rušenja. U tome se u konačnici i uspjelo, bez dodatnih žrtava.
Od svih tadašnjih dnevnih novina u Hrvatskoj jedino je na stranicama Slobodne Dalmacije 29. siječnja 1993. godine objavljena informacija o srpskom miniranju brane i oslobađanju više do tada okupiranih naselja, sve do Otišića. Toga dana u 10.50 sati, kada se s Peruće prema nebu uzdigao dimni oblak, cijelim krajem je odjeknula snažna eksplozija uz istovremeni potres, a potpisnik ovih redaka zatekao se na jednom brdu u Hrvacama.
Iz "motorole" tu zatečenog policajca čule su se riječi "Ode brana". Odmah je bilo jasno o čemu se radi. Kako u to vrijeme još nije bilo mobitela, pohitao sam do telefona, nazvao glavnog urednika Joška Kulušića i kazao mu za miniranu branu. On je već imao informaciju, ali i embargo na objavu bilo čega o tome strašnom događaju, koji je odmah proglasila Vlada premijera Hrvoja Šarinića.
U poslijepodnevnim satima Stipe Doljanin, zapovjednik izviđača 126. brigade, svojim me "Yugom" odveo na branu sa strane Satrića. Zadržali smo se samo dvije-tri minute jer su agresorske snage granatirale branu, ali i to je bilo dovoljno da uočimo apokaliptičke prizore i golemi krater na desnoj strani brane. Ponovno sam nazvao urednika Kulušića i kazao mu što sam osobno vidio.
Još smo se čuli nekoliko puta, posljednji put nešto prije 21 sat kada mi je rekao: "Ako ćete napisati kratku informaciju ja ću je objaviti, ali morate znati da bismo ujutro obojica mogli biti uhapšeni". Ubrzo sam stenodaktilografkinji izdiktirao informaciju.
Potom sam otišao u dvoranu HE "Orlovac" gdje se okupljao stožer u iščekivanju dolaska generala Ante Rose, koji je po nalogu vrha hrvatske vlasti preuzeo rukovođenje u spašavanju brane. Kada je odlučeno što je potrebno činiti uz zapovijedi što je čija zadaća, pristupio sam generalu Rosi, predstavio se i informirao ga o embargu na objavu o miniranju brane predsjednika Vlade.
– Kakve Vlade? Civilne? Ovdje je rat. Ja sam ovdje Vlada – kazao je Roso, a potom vojniku iz svoje pratnje zapovjedio: "Sine, odmah skupi sve novinare i odvedi ih na branu da vide kakav su zločin počinili srpski zločinci. Neka svijet znade da su pokušali ubiti više od 20 tisuća civila nizvodno od brane".
Odmah sam došao do telefona i nazvao Kulušića na njegov kućni broj. Javio se odmah čim je zazvonilo. Prenio sam mu riječi generala Rose na što mi je Kulušić rekao: "Hvala što ste nazvali. Sada ću moći zaspati".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....