Mladi Splićanin Luka grad je zamijenio selom zbog strasti za konjima: ‘Kad napunim staju konjima, onda je na redu kuća‘

Kažu da je u Splitu i njegovoj neposrednoj okolici danas jako teško, gotovo nemoguće, pronaći klasičnog potkivača kakvi su nekada postojali u starim kovačnicama i radionicama.

"Šipak!" Tko to kaže, laže ili ne poznaje 23-godišnjeg Luku Kanaeta upravo iz Splita. Jedan je to od preostala tri profesionalna potkivača od Dubrovnika do Istre, koji je svoj zanat ispekao kada je imao svega šesnaest godina.

Zapravo, njegova pomalo nesvakidašnja priča počinje u dobi od nepunih šest godina, kada je s pokojnim ocem u Glavicama pokraj Sinja prvi put gledao konje na trkalištu. Taj prizor, kaže, promijenio je sve. Prvi školski dan poklopio se s prvim satom jahanja. Uslijedili su i pokušaji u raznim sportovima poput nogometa, gimnastike, boksa, juda, streljaštva, ali nijedan nije imao težinu i privlačnost kakvu su imali konji. U početku ga je savjetovao djed Nikica, a potom je gotovo svakodnevno boravio u konjičkom klubu u Bročancu, gdje je zajedno s danas pokojnim Igorom Nešićem timario konje, čistio boksove, pomagao oko hranjenja i upijao svaku riječ starijih jahača. Odnosno, već tada svaki slobodan trenutak Luka je boravio kod djeda i bake u Kladnjicama ne bi li na taj način bio bliže konjima.

- U taj klub u Bročancu dolazili su brojni jahači i tako, svakodnevno slušajući njihove priče i dogodovštine kroz koje su prolazili, mene je jednostavno cijelog obuzelo - govori nam Luka o svojim počecima, o jahanju kao sportu i njegovim nebrojenim prednostima, posebno zdravstvenim.

Usponi i padovi

Već sa šesnaest godina, kao prekaljeni sportaš već je dobro oguglao na brojne uspone i padove, ovaj strastveni zaljubljenik u životinje dobio je svog prvog konja, petogodišnjeg engleskog punokrvnjaka Hopa. I gdje s njim nego kod djeda i bake u Kladnjice. Njegovu ljubav uočili su i drugi, te je za simboličnu cijenu dobio svog drugog ljubimca Mister Douglasa, stručno kazano hrvatskog sportskog konja i potomka jednog od najbržih konja na Balkanu. Zadnje novce je dao za njega. Kaže, čuvao je za automobil od stotinjak konjskih snaga, ali prevagnula je ona jedna na četiri noge.

- Budući da konji zahtijevaju prostor, brigu i svakodnevnu prisutnost, odluka je pala: selimo se u Kladnjice, kod bake i djeda. Splitske kale i gradski ritam ostaju iza mene. Svakodnevno putujem u Split, ali baza je štala. Kada sam došao s konjima na selo u Ulicu sv. Filipa i Jakova na kućni ili bolje rečeno stajski broj 144, bio je to jedan od rijetkih numeriranih objekata te vrste u Hrvatskoj u kojem su baka i sada pokojni djed nakanili urediti apartman za rentanje, zbog čega su ga i legalizirali. Ranije su u njemu stajale koze, koje su naposljetku svoje mjesto ustupile punokrvnjacima s pedigreom. Cijelo to vrijeme dolazio bih konjima. Baka i djed su bili stariji pa sam uskakao kada god sam mogao. Kada bih odlazio baki i djedu, ostavljao bih im precizne upute o hranjenju – točno koliko koji konj treba pojesti, u koje vrijeme i u kojem omjeru. Ni više ni manje. Jer svako odstupanje može dovesti do problema. Što je važno kazati, nikada do sada mi nitko nije dao kunu ili euro za njihovu prehranu. Znači, od prvog srednje do danas. Sve za konje. Ja bih radio na baušteli, postavljao pozornice, konobario…, svašta nešto samo da konji imaju sve što je potrebno - ističe Luka.

Mladić koji je svjesno odlučio grad zamijeniti selom i život podrediti konjima.

Ostao Mr. Douglas

Prije tri godine uginuo je Hop. Ozlijedio se na alkarskom trkalištu dok ga je jahao alkar Ivo Zorica. I tako je u Kanaetovoj ergeli ostao jedino Mr. Douglas, koji je svoje mjesto stanovanja, nakon smrti Lukina djeda, onim iz Kladnjica zamijenio sa stajom u Brnazama u vlasništvu alkara Frane Ivkovića, gdje se i sada nalazi.

Uz jahanje, Luka je vrlo rano počeo učiti potkivanje. Isprva uz mentora, a kasnije samostalno, kroz praksu i dodatne edukacije. Danas je jedan od rijetkih aktivnih potkivača u Dalmaciji, gdje broj konja raste, a majstora je sve manje.

- Imao sam svega šesnaest godina kada sam zajedno s Nešićem učio potkivati. Uz njega je bio i Paško Labrović, potkivač iz Sinja. Ti moji počeci rezultirali su onom početnom brzopletosti u poslu, što svakako nije bilo dobro. Pomalo sam svoje znanje počeo širiti društvenim mrežama, što je dalo iznenađujuće zanimanje javnosti. Počele su stizati prve narudžbe. Svi pitaju kada ćeš meni doći, a ja nemam ni vozačku. Znao bih kazati, kako kad ću, pa kada dođete po mene. Čime da dođem, busom, pitam ih. Ljudi nisu vjerovali da ja tako mlad učim ljude od četrdeset ili pedeset godina. Mnogima je bilo nevjerojatno da sam sa sedamnaest godina "uhvatio" mušterije koje imam i dandanas - samo je dio ranih uspjeha mladog Splićanina, čija je želja za potkivanjem definitivno proizišla iz velike ljubavi prema konjima. Što je, po njemu, iskustvo važnije od najvišeg stupnja obrazovanja. Iz vlastitog iskustva može reći da se poticanjem na profesionalno i suvremeno bavljenje zanatskim poslovima u mladima budi kreativnost i produktivnost.

Otišao je i korak dalje na način da je posjećivao razne sajmove. Prije nekoliko tjedana s jednog takvog stručnog seminara kovanja i potkivanja konja održanog u Zagrebu, gdje su se okupili međunarodno priznati majstori čija imena u svijetu potkivanja imaju status kakav u nogometu ima Lionel Messi, Luka se vratio s dodatnim znanjem.

- Uz nas petnaestak prisutnih iz cijele Europe, ja sam jedini bio iz Hrvatske. Tu sam shvatio da je moje znanje tek kap u moru u odnosu na znanje ovih eminentnih imena iz svijeta potkivanja. Stoga sam naučio mnogo toga novoga što se tiče potkivanja - ističe.

Potkovati konja znači poznavati i vrste potkivanja. Tradicionalno, vruće potkivanje bilo je prvi oblik rada. Potkova se zagrijava u peći ili vatri, potom se kratko prisloni na kopito. Mjesto gdje potkova "zapali" pokazuje gdje je kopito previsoko, a gdje postoji udubljenje. Time se postiže precizno prilagođavanje. Kod hladnog potkivanja, koje Luka koristi, sve se radi bez grijanja. Kopito se ručno obrađuje, poravnava i oblikuje turpijama i noževima, a potkova se prilagođava mehanički. Postupak je zahtjevniji jer ne dopušta korekcije toplinom, ali uz iskustvo daje jednako kvalitetne rezultate.

Napuniti staju

- Konjima ostaju potkove uredno, ne otpadaju i nema posljedica. Navikao sam raditi tako i funkcionira - objašnjava. Po njemu, potkivanje nije samo čekić i potkova. Profesionalna oprema uključuje desetak vrsta kliješta, tri vrste turpija, nekoliko potkivačkih noževa, nakovanj, stalke za nogu, zaštitnu pregaču i rukavice, čavle različitih dimenzija i komplet potkova u više veličina. Jednostavno, ne možeš doći neopremljen na posao. Moraš imati sve – i za velikog, i za manjeg konja - dodaje Luka i nastavlja; kopito se najprije čisti i pregledava. Potom se specijalnim noževima uklanja višak roževine, turpijama se poravnava površina, a potkova se prilagođava obliku kopita. Sve mora biti precizno – svaka neravnina može dugoročno izazvati problem u hodu, držanju ili opterećenju zglobova.

- Teže je nego vruće potkivanje jer nemaš pomoć topline. Ali ako znaš što radiš, rezultat je jednako dobar. Sam posao fizički je izuzetno zahtjevan. Konj stoji na tri noge, a potkivač sat vremena radi u pogrbljenom položaju. Snaga, ravnoteža i koncentracija presudni su. U svakom slučaju ne možeš doći nespreman. Moraš imati sve sa sobom jer nikad ne znaš kakav te konj čeka. Neki konji potkivaju se samo na prednje noge, jer je ondje najveće opterećenje, dok drugi trebaju sve četiri potkove. Ne postoji univerzalno pravilo, svaki konj traži individualan pristup.

S porastom popularnosti konjarstva raste i broj novih vlasnika bez iskustva. Luka upozorava na opasnost brzopletih odluka.

- Ljudi gledaju kupiti što jeftinijeg konja i hvale se kako su dobro prošli. A ne znaju mu godine, zdravlje ni podrijetlo - kaže. Savjetuje da se prije kupnje prođe škola jahanja i stekne osnovno znanje. Ujahan konj nije "gotov proizvod", zahtijeva nastavak rada s iskusnim jahačem. Smatra da ako ga početnik krivo optereti, konj može osjetiti bol. Onda nije problem ni konj ni potkivač nego neznanje. Također, pojašnjava važnost pravilne prehrane, redovitog potkivanja i kontinuiranog rada. Konj nije trošak za jednu sezonu, to je, po njemu, dugoročna odgovornost.

Danas Luka živi na relaciji Kučine, Vranjic, Brnaze. Želja mu je u doglednoj budućnosti trajno se preseliti na selo. Plan mu je jasan, kuća i staja u splitskoj okolici. No redoslijed je neupitan.

- Staja prije kuće. Napuniti je konjima i tek onda kuća - životni je redoslijed Luke Kanaeta, u čemu ima i podršku svoje djevojke, također zaljubljenice u konje.

Za sebe i svoje ideje kaže da njegov izbor nije najlakši, ali je autentičan. Jer za njega konj nije hobi ni prolazna faza. Konj je život - navodi na kraju ovaj najmlađi dalmatinski potkivač ovih neparnoprstaša.