Napustio nas je Petar Gudelj, bard hrvatske književnosti: ‘Ja sam uvijek u zavičaju. Ja sanjam svoje Podosoje‘

Petar se Gudelj rodio 29. rujna 1933. u Podosoju, kako je sam znao reći, od oca Mate i majke Mande - Manje. Četiri razreda osnovne škole završio u Podosoju, gimnaziju u Imotskom, Učiteljsku školu u Mostaru i Filozofski fakultet u Beogradu.

Godine 1990. se vraća u Hrvatsku, u svoju kuću, „iz koje nikada nije ni odlazio“. Živio je u Baškoj Vodi i Zagrebu.

Objavio je preko tridesetak knjiga, a zadnja njegova knjiga nastala je u šumi podno Medvednice pod nazivom Gora oko dvora, koja je ponešto stilski i prostorno drugačije obilježena.

U sabranim pjesmama Golubice nad jamama prvi put su objavljene sto osamdeset i tri pjesme iz svih pjesnikovih radnih vremena i šest knjiga: Bog jarac, Pelazg na mazgi, Jan plamen, Jastreb u rukopisu, Zvona i topovi Ivana Rabljanina i Božji pivci pivaše.

Njegove pjesme nastajale u samoći, odgovorno i promišljeno prvi put iz glave, drugi put iz bilješke iz oplođene stranice, plodne jezgre. Pjesme klešem: kao što je moj did Perkoča Puljić od imotskog žestaca kamena klesao križ. Kao križ krešem, kao križ nosim., okrunile su ga nizom nagrada npr. Nagrada Tin Ujević (2002.), Nagrada Goranov vijenac za cjelokupni umjetnički opus (2010.), Nagrada Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Plakete Dobrojutro, more (2014.).

O njegovom stvaralaštvu pisali su mnogi pa se u toj polifoniji kritičkih glasova iščitava jednoznačna misao: Petar Gudelj je još jedan bard hrvatske književnosti u kojoj su prisutne učestale slike antropomorfne naravi, a kojima se oslikava prvotni splet živog i neživog. Nadalje, pjesnik je to zabiokovskog i osojskog imotskog podneblja i osobite senzibilnosti. U njegovoj poeziji sredozemna civilizacija oplemenjena je rudimentalnom egzistencijom, mitskom nestvarnom senzacijom i grčkom filozofijom i književnošću, posebice epikom koju uokviruje u lirsku realnost.

(U grčkom i u hrvatskom pjesništvu/ u grčkom i u hrvatskom primorju/ Kult i kultura junaštva, kult i kultura ulja.)

Njegov lirski ja obilježen je rodoljubljem, iskonom, prapočetkom, zanosima djetinjstva, ekspresionističkim naturalizmom i grubim realizmom koji prerasta u simbol. Tražeći smisao u surovosti Biokova za koji je prikovan, gdje poniru i izviru ponornice i bukte vrulje.

Gudelj je cijelom svojom poezijom odan precima, oni žive u njemu, u njegovom sjećanju na njih. Oni su njegova sadržina i bitak (Moja zemlja, moje tijelo, moj tekst).

U prilog svega navedenog donosim isječak iz intervjua I. J. Boškovića s Petrom Gudeljom objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji, 11. 8. 1986.; (More i suhozidine) str. 12.:

"Moj je zavičaj, rekoh maloprije, odredio smjer moje pjesničke sudbine. Otuda i ritam popjevke, preciznije ‘gange‘, njezina jednostavna melodijska linija traži mnoge napore da bi se izrazili osjećaji, moji tragovi. Moje su slike jednostavne, one su se uvukle u mene. Ta tradicija (u eliotovskom smislu!) podloga je novih iskustava, koja kasnije razrađujem, dograđujem i obogaćujem, po mjeri vlastitog poetskog napora i nagnuća. Ja sam uvijek u zavičaju. Ja sanjam svoje Podosoje. Čovjek bez zavičaja je čovjek bez identiteta."

Usmena književnost se stilom, motivom, jezikom i versifikacijom, s osobitim naglaskom na bugarštice, stalno pojavljuje u njegovim ostvarajima jer su primljene kroz majčine priče, uspavanke i molitve, stoga ne začuđuje što će glavni akteri njegovih pjesama vrlo često biti vile i vukodlaci. U toj i takovoj narodnoj folkloristici pjesnik je pronašao svoj bitak. Ono što po čemu se jedan narod razlikuje od drugoga je jezik. Jezik očuvan u narodnim pričama, pjesmama, legendama i predajama. Ganga se pjeva u Imotskoj krajini, i upravo u dvostisima gange pjesnik je otpjevao svoj motivski izrazito bogat poetski svijet. No, potrebno je istaknuti Gudeljeva poezija pripada modernoj, suvremenoj poeziji prožete irealnošću u kojoj iscrtava svoj životopis, svoj pjesnički svijet.

Stoga čudi kako za ovoga pjesnika-križonošu nije pokazalo više interesa u hrvatskom znanstvenom miljeu jer on to mjesto svojim bogatim književnim opusom, stilom, tj. svojim stilsko-izražajnim sredstvima, odnosom prema jeziku i kulturnoj tradiciji, definitivno zaslužuje.