Bilo je potrebno više od dva desetljeća da bi zainteresirani krugovi stočara i lovaca u Hrvatskoj doznali – da je vučji rod „preko noći“ genetski čist, što znači da vukovima u Dalmatinskoj zagori odjednom ne struji uzavrela krv križane vučice i njemačkog ovčara.
Vijest je to koja je izazvala negodovanje podjednako i kod stočara i lovaca. Istraživanjem čistoće sivog vuka lovačka javnost je korektno obaviještena kako je znanstveno potvrđeno da u Hrvatskoj nema više ozloglašenog vukopsa, potomka nesuđenog braka vučice i njemačkog ovčara. Ovaj dalmatinski haračlija bez konkurencije, dva desetljeća punio je stupce dnevnog i lovačkog tiska i unosio strah među stočare i lovce, ali i mještane pojedinih perifernih mjesta.
Iz znalačkog pera vrsnih lovaca, još bolje, „vukolovaca“, lovaca na bastarde - čitatelji su tijekom niza godina pratili što se događa u svijetu vukova, o njihovim napadima, ali još više o krvoločnim gozbama njegovog krvnog potomka. Vukopas je godinama pogotovo zadnjih nekoliko, nakon sve učestalije pojave ovog vršnog predatora, izazivao nelagodu među dalmatinskim stočarima i uplašenim lovcima.
U svako doba dana i noći stočari su strepili od njegove zle ćudi, lovci su se plašili za uzgojenu divljač, ali i za živote skupocjenih pasa goniča kada bi lovili divlje svinje u brdsko-planinskim lovištima, skrivenom carstvu vukopasa. Podsjetimo se na zapanjujuća otkrića sada već pokojnog lovnog znalca Radoslava Bekavca.
On je svjedočio da je u Imotskom kraju rođen prvi bastard psa i vuka, pišući o zatočeništvu vučice i njemačkog ovčara, kada je iz tog prisilnog braka ponikao – prvi vukopas, ćudljivi zločinac Dalmacije! Pored toga, a na osnovu tih i takvih pogubnih saznanja, Bekavac je marljivo pratio što se to događa u svijetu vučjeg roda, strogo zaštićenog predstavnika jedne od trojice veličanstvenih u prirodi.
I sada, nakon toliko muke i nevolje, kada je vukopas konačno već identificiran, objavljena je hit vijest – u Hrvatskoj nema više bastarda vuka i psa, što znači da je znanstveno dokazano kako je sada vuk - potpuno čist ! I da nema ni zere divlje krvi novopečenog potomka, tihog ubojice, prefriganog lukavca, kako ga još zovu, koji bi se prišuljao kućama i zgrabio prvo živo što mu se nađe pod krvavim očnjacima.
Naime, prije petnaestak dana u sklopu projekta „LIFE WILD WOLF- akcije za očuvanje vukova divljima u antropogenim krajobrazima Europe“, kojeg su provodili Hrvatski lovački savez i Veterinarski fakultet iz Zagreba, provedeno je opsežno prikupljanje uzoraka DNK kako bi se utvrdila prisutnost križanaca vukova i pasa. Tom prilikom najviše je uzoraka pregledano iz Gorskog kotara.
U tih tristotinjak analiziranih uzoraka nisu otkriveni križanci prve generacije vuka i psa, kao ni životinje koje bi bile ishod križanja vukova i križanaca. Na temelju 225 uzoraka kvalitetnih za prepoznavanje vrsta, detektirano je 182 uzorka s vučjim genom, a ukupno je prepoznato 85 genetički različitih jedinki vukova.
Ovaj se broj, prenijeli su iz splitskog Pučkog otvorenog učilišta "Capreolus", inače ustanove koja se bavi izobrazbom lovaca, čiji je stručni tim donio prvi vijest o pojavi križanaca u Dalmaciji, ne odnosi na veličinu populacije vuka u RH, već je rezultat prikupljenih uzoraka DNK, jer je za potpuniju sliku brojnosti vukova potrebno prikupiti tri puta više uzoraka.
Stočari će, sudeći po svemu, odahnuti. Njihovu stoku od sada će klati samo sivi vuk, koji je, inače, sada blaže sankcioniran, što znači da će se moći loviti, postao je divljač, u skladu sa Akcijskim planom gospodarenja. Nije, međutim, nigdje navedeno, s obzirom na promijenjene okolnosti - tko će dalje plaćati počinjenu štetu stočarima i lovcima, navode iz pučkog učilišta.
Strah ih je da će pasti na nejaka leđa (čitaj – blagajnu) lovačkih udruga ! Svih proteklih godina strepnji dalmatinskih stočara i lovaca pridružio se imotski lovac na vukove u Bosni i Hercegovini i vrsni preparator Roko Rebić, kao i lovni stručnjak, zagvoški lovac Ivica Buljubašić.
Oni su dva desetljeća surađivali i ispisali bezbroj stranica svojih doživljaja, ali i prepričavajući tuđe nevolje u susretu sa vukom i vukopsom. I jedan i drugi slove za istaknute stručnjake po pitanju lovstva. U svojoj bogatoj lovačkoj karijeri Roko Rebić preparirao je brojne jedinke vukova i vukopasa, lovačkih trofeja lovaca iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Kroz njegove ruke prošlo je mnogo toga.
Nagledao se vučjih „lažnjaka“, kojih tobože danas nema. Što je po njemu apsurd. On je još davnih dana postavio objektivno dijagnozu uvažavajući činjenicu o invaziji vukopasa:
- U idućih deset godina nestat će i posljednji vuk! - kazao je. Već je proteklo šest godina, preostale su još četiri da se ispuni prognoza ovog iskusnog imotskog lovca - hoće li nam stvarno „sjesti za vrat“ potomci imotskog ovčara s početka ove priče. Očito po ovim najnovijim istraživanjima, da je ovaj stari vukolovac, tobože pogriješio dajući ocjenu o invaziji vukopsa, koji će potopiti čistog sivog vuka!
S ovim površnim istraživačkim radom, kako ga je okarakterizirao dalmatinski lovački svijet, ne slaže se ni zagvoški priznati lovni stručnjak Ivica Buljubašić koji je vučje križance okarakterizirao radikaliziranim vukovima koja su unatrag nekoliko godina prava prijetnja u Zamosorskim i Zabiokovskim selima. On je svojevremeno upozoravao da te hibridne zvijeri čine znatnu štetu i na psima, što do tada nije bio slučaj. Govorio je ili su predatori sve gladniji ili je brojka o njegovom doprinosu ravnoteže u ekosustavu, odavno probila gornju granicu.
- Sve je izglednije da toj oportunističkoj vrsti „ruke“ ili bolje kazano šape daju i vučji bliski srodnici - divlji psi i sve prisutniji vukopas - kazao je tada Ivica Buljubašić.
Iza svojih izjava stoji i danas. Ti psećo-vučji mutanti, prema njegovom mišljenju, došli su do tolikog broja, da ozbiljno ugrožavaju opstanak autohtonog vuka. U prilog njegovoj konstataciji su i brojni slučajevi da se zvijeri toliko okuražile da zalaze u naseljena područja napadajući pse na balkonima kuća. Za mnoge to nije vuk, a bome ni pas. To je, vele oni koji su ga susreli, kombinacija gena vučje gladi i pseće znatiželje. Ili bolje rečeno, tamo gdje vuk staje, vukopas ide naprijed.
- Mišljenja sam da treba opsežnije prijeći ovom problemu. Ne može se na stotinjak uzoraka utvrditi kompletna slika stanja križanaca u cijeloj Hrvatskoj. Tražiti uzorke na Žumberku, a ne obuhvatiti Liku, mislim da nije vjerodostojno - smatra Ivica Buljubašić, ipak ističući korektnim to što su se naručitelj i autori ovog istraživanja ogradili zaključivši „da se broj uzoraka ne odnosi na veličinu populacije vuka u RH već je rezultat prikupljenih uzoraka DNK“. Korektno, u svakom slučaju. Ali, ovoga puta doista nedovoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....