Svakom kamenu Marijo prilazi na prstima. Pazi da ga ne probudi. I sa svakim je toliko blizak da ga i po imenu znade.
Vodi nas po Marijo po kamenjaru njegova Velića, penjemo se, provlačimo, zapinjemo, odmičemo, vraćamo se, kružimo, a on se smije jer mu nije prvi put da za sobom vodi ljude nenavikle na Velić.
Glupo zvuči, znamo, jer na Velić se tako lako naviknuti. Kako danas, tako i prije tisuću godina. Ili možda dvije tisuće, nećemo cjepidlačiti. Iliri i Rimljani gazili su Velićem kao što i mi danas gazimo. Marijo Kozina ispred nas, svaki korak mu je kao u Svitogora, lak i velik, a mi za njim, lupaj i šuškaj, za svaki slučaj, da se poskoci okane ranog proljeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....