Muk, tišina…, sa zvukom zvona sa stare kamene preslice, ušli smo u onu noć kada se barem tog jednog dana u godini sjetimo svojih pokojnih. Netko sa kitom cvijeća, upaljenom svijećom, dok Katunjani i Kreševljani zahvalu svojim najmilijim iskazuju zvonjavom zvona.
Među tim stoljetnim grobištem, od nedavno zaštićenim kao arheološko dobro, nigdje žive duše samo taj sklad u tom mističnom procipu između svjetova remeti dugotrajno brecanje zvona sa Radobiljske crkvice Velike Gospe iz 9. stoljeća, pa se da naslutit da smo „ugazili“ u „Mrtvu noć“, noć između Svih svetih i Dušnog dana kada ovozemaljskim grobljima svoje noge „protežu“ osvjedočeni sveci, a i oni koji će to tek postati.
Dok se prvi iščuđavaju današnjim novitadama, onim lampionima na baterije, mobitelima u rukama svojih unuka i praunuka, umjetnom cvijeću…, drugi pak tu hladnu noć okupljeni oko krijesa krate pričama i legendama, šalama i vicevima. Te svete noći na repertoaru su i ozbiljne stvari. Sićajući se naši ljudi dobrih i loših djela svojih pokojnika koje su tužno ispraćali tim utabanim grobljanskim stazama za njima naricali i plakali i uvik sa zaključkom, samo neka je po redu.
Ee, ‘ko ne bi tako. Cila država u (ne)redu, a oni bi u kući tili uvodit red. Neka bude kako onaj gori odluči. Svak voli živit. Neće njima, misle oni stariji, niko krojit sudbinu, doli onaj Svevišnji koji upravo te svete noći, odlučuje o bitnijim stvarima, koja će duša iz Čistilišta pokucat na Petrova vrata. Više je „on“ tada zaokupljen onim prišnjijim stvarima, nego „unovačenjem“ za groblja. A za prić‘ s jedne strane u drugu potribno je obić svoje pokojne, stavit kiticu cvića, sviću upalit i zvonit da se čuje s druge strane vrimena i što „žešće zamlatiš“ jezičcima na brončanim zvonima, i Bog je milosrdiji, a paralelno poručuju mrtvima, nismo vas zaboravili.
Tako besjede Katunjani i Kreševljani naslonjeni oko svoje stare crkve čekajući u redu da se i oni uhvate konopa. Da dobiju barenko tih petnaest minuta za sebe promišljajući da će upravo svojim ujednačenim brecanjem spasiti koju dušu, njima najmiliju.
Običaj neprekidnog zvonjenja od sumraka za Svisvete do zore Dušnog dana, u tom se kraju šestanovačke općine odvija od pamtivijeka. Danas sedamdesetrogodišnji remeta Mirko Kekez, desna ruka radobiljskog ovozemaljskog dušobrižnika, pamti kako su se konopa laćali svi njegovi. I on već 65 godina vuče te iste. Zna je, kaže, i preko pola sata odkolpa sam samcat potezat sva tri zvona. Malo žulja nikome ne škodi. A s vremenom i koža otvrdne. Njegova bome ko oplati od cipela. Di neće kada mu je to svakodnevni posao. Napose na ovaj sveti dan kada je on „Katica za sve“ od loženja vatre, otvaranje crkve, provjere konopa, bome i oko marende da ruke. Zato zahvaljuje Josipu Ribičiću Kumanu i njegovoj obitelji koji ovog dana o zvonjenja, već 45 godina neprekidno doniraju barem jednog odojka za „gladne zvonare“.
- Šta ja pamtim, nikada se nije prekidalo sa brecanjem. Da ne bude zabune, ne smi se ni prekinut ni minute. Grmilo, padalo…, uvik se zvonilo. Prekineš li, prekinio si vezu sa pokojnicima. To nije dobro. A znalo je biti grdih dana. Velikih nevera, a oni stariji su govorili da je zna zasut i snig. Nisu ove današnje zime bile k‘o prije. Sniga bi u ove dane znalo biti do kolina, danas u podne dvajest itri stupnja.
Nažalost i bez kiše i sniga, korone i komunizma, sve nas je manje. Stariji pamte tradiciju, a mladi…, oni će možda s njom nastaviti - kazuje Mirko dok istovremeno slaže drva pripremajući se užeć „grijalicu“ na otvorenom.
- Evo pitaj ove što sada zvone. Ni njihov staž nije za baciti - upućuje nas remeta. Ali da prije toga kaže samo koju o pravilima ove noći.
Ona su jasna. Nakon mise za Svisvete i odrješenja kod centralnog križa, odmah se kreće zvoniti. Ove je godine konopce prvi „potegao“ novi radobiljski župnik don Ivan Odrljin. To je bio znak da se „zvonari“ uvate posla. A oni se nisu birali. Svakome je po volji ako želi može doći. Dok u nekim susjednim župama pišu raspored zvonjenja po zaseocima i potezačima, radobiljani to onako spontano. Unatoč tome nikada ih nije pofalilo.
- Neće ih ni falit - domeće Nedo Mandušić.
- A ima li išta lišpe nego te noći siditi oko vatre. Sprida oganj grije, a priko leđa svira bura svako ti rebro prebrojava. Ma koga je briga. Uz zafrkanciju sve brzo prođe, pa brzo zaboraviš na sve te elementarne nepogode. Točno je da je ova večer rezervirana za naše pokojne, ma opet kako će ti proći vrime ako se malo ne zabaviš. Rado se sitim tih zgoda i nezgoda. Sad ću ti kazati jednu, a ti procjeni jeli za pisat u novine. Ako i moraš ne spominji imena - upozorava nas Nedo namještajući se na improviziranoj drvenoj ljulji odnosno spoju dvaju zvona kako bi mu bilo lakše zvoniti.
- Bilo je to negdi prid početak ovog zadnjeg rata. Jedan naš onako dobro potegao iz boce pa ga za šalu stavili u stari lijes iz mrtvačnice i posjeli na mrtvačka kolica koja smo prije toga obložili kukuruzovinom da izgledaju kao vijenci. I lagano u povorku cestom. Ljudi se krste, bježe, pritišću gas…i tako da smo ga ostavili na cesti pored groblja. U nika doba se ovaj probudi, podiga se iz lijesa i počeo mahati ljudima koji su mu dolazili u susret. To je bio događaj za pamćenje. Eto bilo je i takvih slučajeva. Ruku na srce, teško je izdurati do zore kada zvonjavom Zdravo Mariji, prekidamo naše brecanje-sjeća se Nedo i tih šaljivih trenutaka kojih je, ako ćemo po duši, uvijek bilo i u svakim prilikama. I onim najtužnijim i najveselijim. Zato nikad nije pofalilo dobre volje kod tamošnjih vjernika da nastave sa ovom više stoljetnom tradicijom.
Tako je bilo i večeras. Okupilo se staro i nejako i svi s jednim ciljem.
O povijesti zvonjave od velikog je značaja znanje Joze Janjka i njegovog imenjaka Joze Ralice. I jedan i drugi počeli su zvoniti sa dvanaest godina, a danas su odrasli ljudi. Iza njih je četrdeset i više godina zvonarskog staža, pa ih mnogi smatraju živućim enciklopedijama, Tvrdi, ono što se zna u Katunima i Kreševu se zvoni preko dva stoljeća. O tom brecanju su čuli o svojih djedova, a oni od svojih očeva.
- Ovo je noć prelaska. Ova crtica na grobu što razdvaja godinu rođenja od godine smrti, mi to zovemo prelazak iz ovozemaljskog u vječni život. Za taj razmak mi noćas okupljeni zvonimo. Hvalimo svete i molimo da duše naših, ako su zabrazdili za života, da ih Bog spasi iz vječnog mraka i prebaci u svitlost vikovićnu. To je primarni cilj ove noći. Zbog te noći ja bi zna zvoniti sve do zore i onda pravo na posa u Dugi rat. To niko ne može razumit, samo onaj ko se rodio sa tim zvonom-tvrdi Jozo Ralica.
Njegov kolega po stažu i strasti zvonjenja Jozo Janjak veli, ne može riječima opisati tu privrženost tradiciji koja u Radobilji, srećom, još ne blijedi. Koliko je to bilo uvriježeno u tom narodu čija je crkva svojevremeno po pričama, predajama, a bome i pisanim argumentima, bila matica dvanaest okolnih crkvi, Janjak ističe kako su u neka vrimena kada nije bilo sata, dvije žene umjesto na ranu misu koja je počimala na Dušni dan u šest sati ujutro, došle u ponoć i ostale sa zvonarima do zore kada završava zvonjava i počinje misa i procesija unutar groblja kada župnik sa sve četiri strane blagosljiva pokojnike Zato im to daje na značenju da je povijest i tradicija u tom mjestu na pola puta između Mosora i Biokova, duboko ukorijenjena. Jednako kao i te stare priče koje dobiju na značenju baš tog dana kada se nanovo ažuriraju. A ta noć je idealna za takve okate i strašne grobljanske pripovijetke o „dizanju“ pokojnika iz grobova, njihovim prelascima između procipa svitova, di bi ih sa druge strane dočekalo crveno svitlo na semaforu i onda natrag, traži spasenje kroz molitvu i zvonjavu ne bi li naša svojoj duši spokoj.
Upravo se oko tog krijesa, poput ovog večerašnjeg, svašta govorilo.
Bilo je tu i ozbiljnih svari. Najviše se premetalo po životima umrlih remeta i svećenika, redovnica i viđenijih ljudi iz sela. I uvik sa završetkom; Bog im da pokoj vikovični. Sjeća se toga i Jozo Laušić i nešto mlađi Martin Merčep, inače načelnik općine u Šestanovcu. Poteza je i on konope, pa mu je uvik drago povirit jel se što prominilo.
Rečeni Jozo Laušić, kaže da se konopce rastezalo i kod sv. Roka na Kreševu Brdu, a bome i na Prpuši di je ona crkva sv. Ivana. Tu je i načelnik Merčep par puta da ruke. Gori se zvonilo samo do ponoći, a u Kreševu do zore. Sada se kod Roka uopće više ne zvoni, pa se njihovi spuste u glavnu radobiljsku prvostolnicu.
Zato, kažu naši sugovornici, da je potrebno samo čitati tragove vremena i vidjet će se da ništa na ovom svijetu nije slučajno. Sve se poklapa i stapa u jedan prekrasni niz u kojem su ljudi samo putnici u opet savršenom organiziranom voznom redu.
Po njima ta „Mrtva noć“ je svojevrsan običajni zavjet trpeče i hodočasničke crkve.
Molitvom i zvonom narod moli za one duše koje se još nisu preselile u Božju milost da dođu u njegovu svijetlost. Nažalost, u mnogim našim mjestima ovaj običaj pomalo kopni. Mladih je sve manje možda nemaju ni interesa za ovako što. Međutim, u Radobilji je to ukorijenjeno i vjeruju tamošnji mještani da će ovaj način slavljenja i molitve u tom sivom kamenjaru, dugo još opstati.
Stoga svi naši sugovornici jednostavno, naravno, bez poze ili namještanja, pričaju o selu i njegovim običajima kao da se sva povijest svijeta već u začetku dogodila u toj krvi i tom kamenju, u snoviđenjima, strastima i legendama praznovjerju i vjeri tih gorštaka.. Pa što god se počelo novo događati, njima je dovoljno osluhnuti glasove predaka koji u njima žive, da se poput njih uhvate u koštac sa svim priviđenjima. Kod njih se srce nikada nije odijelilo od razuma ni razum od srca, ni moderno vrijeme nije ih otuđilo iz cijeline života iz kojeg su izrasli i koji i sada žive.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....