On je dragovoljac, ratni invalid i barjaktar Sinjske alke; ona je Paula i ima Downov sindrom: ‘Srce će mi biti veliko‘

Razgovor s Marijanom Pavlinušićem, barjaktarom 311. Sinjske alke, započeli smo s dvije njegove konstatacije.

U prvoj je kazao: Nisam se javio kao dragovoljac u obranu Republike Hrvatske, za koju sam dao i dio svoga tijela, da bih s obitelji otišao živjeti u Njemačku. U Njemačku smo otišli zbog razvojnih benefita koje je ta zemlja mogla pružiti i pruža mojoj kćeri Pauli, djetetu s posebnim potrebama.

U drugoj je, pak, naveo: Naravno da sam počašćen što me je alkarski vojvoda Mario Šušnjara, na inicijativu i prijedlog braniteljskih udruga, posebno Hvidre, odredio za barjaktara 311. Alke. Svi mi koji smo dragovoljno stali u obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije bili smo alkari, a mene je sada, evo, dopalo da ih predstavljam u alkarskoj povorci kao nositelj barjaka koji simbolizira junaštvo, slobodarstvo i čovječnost koja je krasila naše pradjedove i sve pretke od 1715. godine i pobjede nad strašnom vojnom silom Osmanlija do danas. Alkarski barjak s likom Gospe Sinjske nosit ću za sebe, za njih i za svu djecu s posebnim potrebama.

Obitelj iz Roža

Prema ranijem dogovoru, Marijan nas je radi fotografiranja dočekao s cijelom obitelji, suprugom Paulinom i djecom, redom: Anamarijom, Gabrijelom, udanom Milin u Zadar, sinom Lovrom i kćeri Paulom, djevojčicom s Downovim sindromom, za koju su nam zborno izjavili da je izvorište obiteljskog blagoslova i ljubavi, ali o tome kasnije.

Marijan Pavlinušić rodio se 9. svibnja 1970. godine kao sedmo od ukupno osmero djece u obitelji majke Dragice i oca Petra. Obitelj se iz sela Rože preselila u Turjake. Otac je "tukao" Njemačku, a majka je podizala djecu. Marijan je u Sinju završio osnovnu, a u Splitu srednju školu.

Zaposlio se u "Brodosplitu". Na sve je načine pokušavao eskivirati odlazak na odsluženje vojnog roka, ali nije uspio. Stigao je poziv i morao je ići. Uspio je ne izdržati do kraja. Kao i mnogi hrvatski mladići, pobjegao je iz vojske koja se još uvijek nazivala JNA iako je već bila snažno posrbljena.

Nekoliko dana poslije bijega, u svibnju 1991. godine, oko njegove kuće u Turjacima viđalo se vojno terensko vozilo čiji se vozač raspitivao gdje je Marijanova kuća. Došlo je to i do Marijanove obitelji, no oni nisu znali zašto to vojsku zanima jer Marijan nikoga nije obavijestio da je pobjegao iz JNA, osim jednoga pouzdanog prijatelja koji mu je ustupio svoj stan u Splitu da se u njega skloni. Nije se dugo skrivao.

– Znao sam dobro što se sprema. Početkom lipnja 1991. godine saznao sam da je u Trilju osnovana 2. bojna 4. brigade ZNG-a. U njoj je bilo i mojih prijatelja. Javio sam se Branimiru Petričeviću i on me je pozvao da im se priključim. Došao sam nekoliko dana poslije osnutka postrojbe, kad su se preselili u zgradu osnovne škole u Otoku.

Od tada, znači od prve polovine lipnja 1991. pa do 6. prosinca 1992. godine, kad sam u zaleđu Dubrovnika ranjen od nagazne mine, proveo sam kao "četvrtaš", najprije kao pripadnik "zenga", a nekako u vrijeme mojega stradavanja postrojba je preimenovana u 4. gardijsku brigadu. Formalno gledano, od dolaska u 2. sinjsku bojnu u lipnju 1991. pa do studenoga te godine bio sam, kao i svi ostali, pripadnik paravojske. Kako je tada Zbor narodne garde preimenovan u Hrvatsku vojsku, svi mi dragovoljci postali smo legalni hrvatski vojnici.

Vaši su mi prijatelji rekli da imate nadimak Buzdo i da vas oni tako oslovljavaju?

– Tako je, nadimak mi je Buzdo, kao kratica od Buzdovan. Dobio sam ga još kao dijete jer sam znao mahati i mlatiti oko sebe poput buzdovana. A bogami sam, kad je to ustrebalo, mahao i udarao i kao hrvatski branitelj.

Posljedice ranjavanja

Vaš ratni put bio je u odnosu na druge hrvatske branitelje, gledano vremenski, kratak, oko godinu i pol dana, ali, čuli smo od vaših suboraca, vrlo sadržajan?

– Poslije kratke obuke u Otoku i u Voštanima, u kolovozu je moja skupina imala vatreno krštenje u Vrlici. Odatle smo prebačeni na bojišnicu u zaleđu Dubrovnika, a potom smo se selili u Ramljane, Vrbu, na Svilaju, Imoticu, Topolo, Stupu, Hutovo, Hutovo Blato, Zavalu...

Posebno bih istaknuo da je moja skupina od 32 pripadnika 2. bojne, sinjskih "Cro Angelsa", dragovoljno u studenome 1991. godine došla u Dubrovnik, koji je bio u potpunom okruženju. S ponosom ističem da smo odmah preuzeli najteže crte obrane i da smo poslije teških borbi uspjeli obraniti Sustjepan. Tko zna gdje bih sa svojim suborcima još sve prispio da nisam imao peh nagaziti na "paštetu".

Koje su bile posljedice?

– Hvala Bogu, podnošljive. Najvažnije je od svega što sam ostao živ. Na jednoj nozi mina mi je raznijela dio pete i stopala, a na drugoj potkoljenično mišićno tkivo. U trenutku stradavanja bio sam sâm, nitko nije bio blizu mene. Zbog toga sam odmah podvezao noge kako bih zaustavio krvarenje, a ubrzo su do mene došli suborci i odnijeli me do sanitetskog vozila, koje me je odvezlo u dubrovačku bolnicu. Dežurni kirurg odmah mi je htio amputirati noge. Prije nego što su me počeli obrađivati pod narkozom, rekao sam mu da, ako ne budem imao obje noge kad se probudim, ni on neće hodati na svojima. Ništa nisu radili, nego su kazali da sam lud, spakirali me i uputili u KBC Split.

U Splitu su me kao pacijenta rasporedili dr. Perišiću. Sestra mi je rekla da je dr. Perišić po nacionalnosti Srbin i pitala protivim li se tome da me on liječi. Upitao sam sestru kakav je meštar. Odgovorila mi je da u bolnici nema boljeg. "Onda će me on liječiti", odgovorio sam joj.

Doktor je došao i objasnio da će mi sestre učestalo mijenjati tufere dok se rane budu čistile od barutnih primjesa i dok ne odbace mrtvi dio tkiva. To je trajalo 11 dana. Kad je organizam napravio svoje, dr. Perišić je krenuo sa sanacijom i plastičnom kirurgijom. Obje noge zadržale su osnovne funkcije. Danas, hvala Bogu i dr. Perišiću, funkcioniram bez većih problema.

Stradavanjem je prestala vaša uloga hrvatskog ratnika na bojišnici?

– Tako je moralo biti. Za vrijeme dugotrajnog liječenja i rehabilitacije nisam mogao izdržati bez svojih suboraca, pa sam ih posjećivao na bojišnici. I dalje sam, naravno, ostao pripadnik 4. gardijske brigade, sve do 2000. godine, kad sam upućen u mirovinu.

Odlazak u Njemačku

I dalje ste ostali vezani, naročito za 2. sinjsku bojnu ZNG-a, "Cro Angelse"?

– Kad smo osnovali svoju veteransku udrugu, ja sam devet godina bio potpredsjednik, a onda šest godina predsjednik, sve do odlaska u Njemačku.

U Njemačku ste, dakle, otišli zbog kćeri Paule?

– Moja obitelj i ja ovdje smo imali pristojnu egzistenciju. Moja vojna invalidska mirovina bila je, kao i danas, solidna, a supruga je imala stalni posao. I dvije starije kćeri su odrasle, pa je Gabrijela otišla na rad u Njemačku jer je odlično govorila i pisala njemački jezik. Otišli smo radi kćeri Paule.

U razgovor se uključila Marijanova supruga Paulina.

– Kad se Paula rodila, ja sam, na prvu, doživjela šok jer o Downovom sindromu nisam ništa znala niti je bilo ikakvih sumnji oko ploda. Rodila sam, uskoro će 18 godina, u sinjskom rodilištu. Petnaestak minuta nakon što sam napustila rađaonicu do mene su došli Marijan i sve troje starije djece. Poslije kratke međusobne šutnje i zagrljaja, svi smo shvatili da smo dobili novog člana obitelji koji će imati posebne potrebe.

Paulu nismo prihvatili kao križ, nego kao dar Božji. Meni se, kao majci, u tom trenutku promijenio dotadašnji vrijednosni sustav. Sve sam dala Bogu u ruke, kojemu smo zahvalni kako nas od tada vodi – veli Paulina.

Kad je Paula stasala, upisala se u sinjski odjel Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonači". Obitelji ništa vezano za Paulu nije bilo teško. Primijetili su, međutim, da u školi nema nikakvog napretka, da stagnira, te je ta činjenica postala obiteljski teret. S tom spoznajom Gabrijela je 2016. otišla na rad u Njemačku.

– Raspitivala sam se o mogućnostima koja se u Njemačkoj pružaju djeci s Downovim sindromom. Imala sam sreću što je majka mojega radnog kolege, Heidrun Fischer, bila logopetkinja koja je radila upravo s takvom djecom i bila je dobro upućena u cijeli sustav. Poslije razmatranja mogućnosti, u obitelji je pao dogovor da s Paulom pokušamo u Njemačkoj.

Ja sam radila i živjela u jednom gradiću nedaleko od Karlsruhea. Majka mi se priključila u travnju 2019. godine i ubrzo je dobila posao. U rujnu 2019. godine pridružili su nam se Paula i otac. Unajmili smo veći stan za cijelu obitelj, a Paula je ušla u sustav njemačke skrbi o djeci s posebnim potrebama i pošla je u školu. Brzo se prilagodila. Tu smo zahvalni sreći što je sredina razumjela našu situaciju.

Njemačka kao primjer

U godinu dana savladala je njemački jezik. U školi je stvorila veze, stekla prijatelje. Jednostavno je prodisala, a zajedno s njom i svi mi. Dogodine završava srednju školu, poslije koje će nastaviti zanatsku izobrazbu. Sretna sam što sam kao sestra pripomogla da Paula dobije priliku, te pokaže i dokaže da nas djeca s posebnim potrebama obogaćuju kao ljude – kaže Gabrijela, dodajući da bi svoja iskustva oko skrbi za Paulu u Njemačkoj rado podijelila s roditeljima djece s posebnim potrebama i predstavnicima sustava u Hrvatskoj.

– Fantastično je da u Njemačkoj roditelji i drugi članovi obitelji takve djece nisu primorani osnivati udruge ili neke druge organizacijske oblike da bi se izborili za neka prava. Djeca s posebnim potrebama u Njemačkoj uđu u sustav i od toga trenutka sustav se brine o njima. Nema šaltera, potvrda, daj ovaj ili onaj papir – zaključila je Gabrijela.

Marijanova obitelj dobro je situirana i u Njemačkoj. Prije godinu i pol kod Karlsruhea su kupili vlastitu obiteljsku kuću s dva veća stana. Sada su u svome. Lijepo im je, ali svima je najljepše u Turjacima. Naročito Pauli. Koja odlično govori njemački jezik, ali čim dođe u Turjake, preko njezinih usana izlaze samo riječi i rečenice na hrvatskom.

– U Njemačkoj moram govoriti njemački jer oni ne razume hrvatski – počinje svoju priču Paula i nastavlja:

– Išla sam u "Juraj Bonači" četiri godine. Učile su me tete Tamara, Marina i Andrea. Bile su mi puno drage. Kada sam došla u Njemačku, bilo mi je malo teško. Sada mi je super. Rado idem u školu zato što imam dobre učiteljice i veliki broj prijatelja.

Voljela bih da sva djeca s posebnim potrebama i u Hrvatskoj imaju uvjete kao u Njemačkoj. Najsretnija sam kad dođem u Hrvatsku, ovdje u Turjake, gdje su mi starija sestra i brat.

Pitate hoću li ići na Alku gledati tatu dok u alkarskoj povorci bude nosio barjak? Naravno da ću ići. Tko bi me mogao zaustaviti? U tim trenucima srce će mi biti veliko do neba – ponosno veli Paula.

Barjaktar Marijan, završavajući ovu jedinstvenu obiteljsku priču, kaže:

– Paula nam je svima u obitelji i u cijelom svojem okruženju probudila život. Primjećujemo njezine posebne sposobnosti, kao da ima šesto čulo. Zahvaljujući njoj, svi u obitelji postali smo drugačiji i u svakom pogledu bolji ljudi.