Legenda kaže da u brdu poviše sela Trnbusi postoji oveća špilja koju narod još zove "Judina pećina".
To ime dobila je prema predaji koja još i danas živi: kad su Turci, osvajajući ove krajeve, iz Zadvarja nadirali prema tom Zamosorskom selu, narod se skrio u spomenutu spilju. U selu je ostao jedino neki Jure Bizera, koji je bio hrom, te ga je u zbjegu trebalo nositi. Iz osvete što i njega nisu poveli, on je Osmanlijama prokazao mjesto gdje se narod skrio. Turci su ga nosili do pećine i kada su došli do ulaza, njega su prvog sasjekli, a zatim sve one koji nisu uspjeli umaći.
Jer osvajač voli izdaju, ali ne i izdajnika.
Jedan je to od dalmatinskih kurioziteta o kojem se i danas raspreda u tom mosorskom vilajetu, kao da se sva povijest svijeta već u začetku dogodila u tom kamenju, u snoviđenjima, strastima, legendama i zbivanjima, praznovjerju i vjeri tih gorštaka. Gdje i danas, unatoč svim novitadama, ne rastjeraše vile u pjesmama junačkim i ne raščiniše čaroliju iskona.
Da bi to raspleli i skinuli stigmu s Judine špilje o kojoj su prije sedamdesetak godina pisale i naše novine, uputili smo se u srce Mosora da se pobliže upoznamo s pričama i predajama iz turskih zemana.
– Stariji su pričali da se stvarno zbio jedan takav događaj u našem selu. Meni su moj djed i otac govorili, a to se prenosilo s koljena na koljeno u cijelom selu, da je jedan Bizera doveo Turke ispred pećine koja se nalazi povrh zaseoka Bile Laze, na putu za staro selo Rodiće. Tu su se seljani, po pričama, skrili pred najezdom osvajača. Navodno su ubijali i palili sve pred sobom. U tom krvavom pohodu stradao je i Bizera.
Ono što su meni pripovijedali ne poklapa se s onim što se pisalo te davne 1958. godine. Prvenstveno zato što, prema kazivanju mojih starijih, Bizera nije namjerno izdao seljane. Navodno se u selo vratio po lulu koja mu je ostala pored komina.
Tu su ga uhvatili Turci i prisilili da oda gdje su se skrili seljani. Vjerojatno pod prijetnjom smrću, odveo ih je do pećine. Pričalo se da je tek nekoliko njih uspjelo pobjeći kroz uski prolaz koji je iz spilje vodio dalje u planinu. To ti je cijela priča – otkrio nam je dio povijesti Milan Rodić, jedan od rijetkih stanovnika Bilih Laza i najbliži susjed spomenute špilje.
Pronalazak kostiju
Ono što je, po njemu, također dvojbeno, to je naziv špilje. Nikada ni on, a sumnja da je i itko drugi iz sela čuo za naziv Judina pećina. Oduvijek se ta špilja, odnosno nekoliko njih koje su povezane uskim prolazom duboko ispod zemlje, nazivala "Jamurina". Prvi put čuje za taj izdajnički sinonim.
Međutim, da je nečega bilo, bilo je. Zato se, veli, ne želi zalijetati grlom u jagode. Možda su neki i upotrebljavali taj naziv. Ali da mu je poznato, kaže, nije. Nitko ni od starijih nije je tako imenovao. Pričalo se da su tijekom vremena pronalazili nekakve kosti. Za koje on pretpostavlja da su od uginule životinje, jer se radilo o površinskom nalazu. S obzirom na to da se pećina nalazi duboko u planini mogla je biti stanište raznim životinjskim vrstama.
– Ovaj put koji vodi od Bilih Laza do starih Rodića, nazivao se "danguba". Tu bi ljudi odmarali kada bi se vraćali iz planine gdje su sijali žito ili čuvali stoku. Mjesta su to na planini na kojima se jednim pogledom može vidjeti divljina i pitomina, kamena pustinja, maleni pašnjaci i doci bogati plodnim humusom.
Mnogi su i kasnije navraćali u "Jamurinu". Jednom prilikom u svom tom njenom prostranstvu pronašao sam nekakav alat. Motika, mašklin, srp…, potpuno ih je uništila korozija, a drvena držala dobrano su sagnjila. Nije to od starosti, već od vlage koja caruje tim našim znamenjem koje je kroz povijest uvijek imalo ulogu skloništa. Sve od turskog vremena do Drugog svjetskog rata kada su se, također, naši ljudi sklanjali u njena njedra. Služila je i kasnije kao sklonište za blago. Na stotine ovaca, krava, koza u ljetnim mjesecima sklanjalo se u njenu hladovinu. Gnojivo koje smo tamo nalazili koristili smo za gnojenje zemlje na kojoj smo sadili krumpire, kapulu i luk.
Nažalost, prije dvadesetak godina ljepotu ovog nebrušenog prirodnog dragulja dijelom su uništili lakomi kolekcionari koji su sa sobom odnijeli veći broj stalaktita i stalagmita – sjeća se Rodić nepopularne prakse naših ljudi kojima ništa nije sveto.
Zahvaljujući našem domaćinu otkrili smo još jednu tajnu. Tko je zapravo bio Jure Bizera? S obzirom na to da tog prezimena, bar što se on sjeća, nikada nije bilo u Trnbusima. Pretpostavlja da je dotični bio iz roda Pavkovića, a Bizera je vjerojatno bio nadimak.
Ovaj šezdesetjednogodišnjak vodi nas do ruševne, dračom i bršljanom obrasle kuće za koju tvrdi da je mjesto u koje se Bizera vratio po svoju lulu. Povijesnu istinu ili samo legendu prisnažuje podatkom da je ulaskom Turaka u Trnbuse nastao veliki pokolj.
Prvo su navodno stradali donji zaseoci Seline, današnji Bajamići među kojima i crkvica sv. Ivana koja je do temelja srušena i zapaljena. I sada se vide njeni kameni ostaci. Pretpostavlja se da se taj događaj zbio sredinom srpnja 1571. godine kada Turci ulaze s golemom vojskom u Gornja Poljica. Veliki dio stanovništva spas je potražio upravo u Mosoru, prirodnoj i neosvojivoj poljičkoj utvrdi. U međuvremenu osvajači stalno provociraju, čineći masakr na preostalom narodu.
Tom prilikom, pričalo se po selu, Osmanlije su pobili sve muškarce, a žene i djeca su se dali u bijeg prema zapadu, odnosno prostoru današnjeg Biska čiji se nastanak usko veže s ovim tragičnim događajem i njegovim naseljavanje preživjelih stanovnika iz Trnbusa.
Bilo kako bilo, događaji koji su se kroz prošlost odvijali na prostoru Gornjih Poljica i danas su obavijeni velom tajne. Međutim, njihov značaj ostao je ukorijenjen u tom narodu. Stoga im treba vjerovati. Tamošnji stanovnici i njihove riječi oduvijek su bile pune, stamene; nije bilo potrebe za prenemaganjem, dodavanje i uljepšavanje. Zato za te ljude kažu, da se rađaju kao građani svijeta, ni naduto ni sluganski, naprosto ljudski. Jednako onako kao kroz cijelu njihovu povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....