Ovdje se Božić ne dočekuje uz obilje, već uz oganj, obitelj i vjeru. Vodimo vas putem starih običaja u zaleđe Splita...

– Čuješ li Mosor? Stani, poslušaj ovu tišinu usnule planine koja nekako baš u ovo božićno vrijeme odzvanja po ovim našim razbacanim zaseocima pripovijedajući generacijama kako je nekoć bilo. A bilo je lipo! – dočekao nas je na pragu kamene kućice svog susjeda Nede Mikasa, iz poznatog i dičnog poljičkog plemena Serdara, njegov prezimenjak Goran, čijom zaslugom već od ranog jutra suklja dim probijajući se kroz stare čađave drvene grede.

Vatra je simbol Božića i topline tog jednog od najvećih kršćanskih blagdana pa "neudi" da se čovjek malo "osmudi". Jer bolje da nestane sela nego običaja. A on, između ostalog, nalaže da se tišina božićne noći u Veloj Njivi pored Srijana ne dočekuje naglo, ona se polako spusti, gotovo neprimjetno.

Baš kao onaj dim s komina dodatno razjaren kojom suhom grančicom grabovine i sve u nakani da se na njega polože badnjaci, kao simbol bdijenja u iščekivanju Isusova rođenja. Stoga ta tišina u Gornjim Poljicima, ili, bolje je kazati, tu u srcu Mosora, nije prazna. Ona je puna očekivanja. U njoj se osjeća da je dan drukčiji, izdvojen od ostalih. Nema nervoze, nema potrebe da se nešto dokaže ili ubrza.

Dakle, sve vezano za božićno vrijeme kreće znatno ranije.

– Već od Svih svetih, koje mi još zovemo čelo Božića, kreću nekakve pripreme za nadolazeće vrijeme došašća. Od Sv. Kate do Badnjeg dana očevi i njihovi sinovi zajedno zalaze u šumu i zamiraju primjereni komad drveta za badnjake koje će usjeći na samo badnje jutro ili koji dan ranije.

Ovisi kako ‘ko ima vremena. Bilo bi najbolje da je to drvo hrastovo. Ali ako toga nema, dobra je i grabovina ili kljenovina. Prije kada su zime bile zime dočekalo bi vas hladno badnje jutro. Trebalo se dobro obući. Zato se za Božić u ovim krajevima govorilo kako je "rutavac", jer su to bili hladni dani, a nije se imalo odjeće kao danas za obući.

Oblačilo se što se imalo, pa bi preko odjeće žene stavljale vuneni plet da se ne vidi donji dio skromne odjeće, dok su se muškarci pokrivali od sukna tkanim zobunom – govori Goran, koji je u međuvremenu dobro zažario željezni ožeg u žeravi i tako užarenog uronio ga u bukaru s vinom. Cijela prostorija je zamirisala tim mirisom predaka. Tim svojevrsnim "grijancem" ili kuhanim, uzavrelim vinom koji je, osim što je zagrijavao vino, imao i ulogu karameliziranja šećera prisutnog u toj kapljici života, dajući mu poseban okus i aromu.

I dok se mi zagrijavamo, s vrata Goran viče, "na dobro vam došla Badnja večer", dok svi okupljeni odgovaraju "i s tobom zajedno svi dani u godini". Jedno po jedno drvo se polaže na komin. I tako tri puta za redom. Slijedi, kako Goran voli kazati, diljanje križa. Za to je rezervirano ono desno drvo, možda i najmasivnije, već "liznuto" plamenom vatre,  u kojem se sjekiricom ili kosirom udubljuje križ. U toj tišini čuju se samo najosnovniji zvukovi, tupi udarci sjekire, škripa vrata na staroj kući, lagani udarac drva o drvo dok se badnjaci pripremaju i ono pucketanje vatre koja se tek razgorijeva. Sve drugo kao da je suvišno.

– Kada se sve to uredi, križ se zalijeva vinom, moli se "Očenaš" i tako redom. Dok se paralelno nazdravlja drvenom bukarom crnog vina reskog okusa. Iz nje se nazdravlja – ne bučno, ne zbog veselja, nego kao zahvala. Bukara kruži od ruke do ruke, svatko otpije gutljaj i vrati je dalje, kao znak zajedništva i mira.

Tada svi piju, pa i djeca barem naslone usta na rub vinom raskvašene drvene bukare. Ništa lipše ne pamtim, nego taj dan kad vas kao klinca smatraju jednog od njih… starijih, domaćina, glave kuće… jer svi moraju piti. Potom se razastre "gobin". To je slama koja bi se u neka vremena razasula po kući. U njoj bi se skrivali bajami ili orasi, pa bi se djeca valjala u toj sušenoj slami tražeći taj komadić sreće. Igrala bi se i ona stara dječja igra "šuko-vuko-pokostina".

Sigurno da nije bilo kao danas. Svi ti čokoladni paketići bili su nedosanjani san. Ustvari nije se ni znalo za tako što, pa vam nije smetalo zašto neko dijete ima, dok drugi nemaju. Svi su u te stare zemane bili isti… skromni – sjeća se naš domaćin ne tako davnih dana i priča svojih starijih.

Međutim, kakva bi to Badnja večer bila bez svijeće. Zato bi se upalila ona "trojica" kao simbol svjetla u toj tihoj i svetoj noći koja bi se nakon večere gasila kruhom namočenim u ono uzavrelo vino.

Posebno mjesto u ovoj priči ima Katarina Mikas, Goranova susjeda. Po majci Vukovarka, a po ocu dijete Sinjske krajine. Došla je u Gornja Poljica iz sredine u kojoj ovakvi običaji nisu bili poznati. U njezinu zavičaju Badnja večer imala je drukčiji oblik, bez badnjaka i bukare. Ipak, Katarina se brzo prilagodila i još brže naučila.

– Svijeća bi se stavila u bukaru do vrha ispunjenom pšenicom kao nekakva simbolika plodnosti i dobrog uroda. Ono što je specifično za naše podneblje to su one kapljice voska koje bi se slijevale niz tu svijeću, kako smo ih mi još zvali, suze, po kojima bi znali kakva će biti godina.

Ta ista svijeća čiji bi plamen bacao toplo svjetlo po zidovima i licima okupljenih uglavnom se palila pred večeru koja bi se pak pripremala i konzumirala prije unošenja i paljenja badnjaka. A ta večera nekoć je bila skromna. Uglavnom bi to bio komad sušene ribe.

Za Gornjopoljičane i sve one sa sjeverne strane Mosora, to je značilo jednu ili dvije pastrve koju ste prethodno upecali u Cetini i osušili. Opet primjerene veličine jer ne možeš na stol staviti, a da nema dovoljno za sve.

Nije bilo bakalara kao danas. I ako ga je bilo, naši stari ga nisu jeli. Nisu mogli doći do njega ili je možda bio skup kao i danas. A u kući puno gladnih usta. Kuće su tada bile pune života. Svaka obitelj je imala po nekoliko djece.

Trebalo je to nahraniti. Bakalarom teško. Uz tu ribu, čula sam i učila od svoje sada pokojne svekrve, dolaze najjednostavniji kolači, bez raskoši i ukrasa. Poput vanilin kiflica, jelinih kocaka ili kakvog keksa. I to je bilo to. U ovom kraju nikad se nije gledalo koliko će se pojesti, nego s kakvim će se mislima dočekati Božić. Posna večera bila je priprema, i tijela i duha.

Nažalost, danas nas je sve manje, a bakalara sve više. Ali zato običaji ne blijede – tvrdi Katarina Mikas, inače povratnica u selo sa samo par desetaka stanovnika, koja se zajedno sa suprugom i troje malodobne djece vratila tu pod Mosor i nastavila živjeti tradiciju svoga svekra i svekrve. Za nju i njenu obitelj ovo predblagdansko vrijeme bilo je i ostalo temelj života, običaj, vjera i osjećaj pripadnosti.

Ovdje se Božić ne dočekuje uz blještavilo i obilje, nego uz komin, vatru i riječi koje se ponavljaju generacijama. I dok su mnoga gornjopoljička sela gotovo opustjela, ono malo ljudi koji su ostali nastoje ne ugasiti ognjište, jer s njim bi nestao i dio njih samih. Ono što je nestalo to je tradicionalni božićni ručak.

– U novije vrijeme, moja svekrva je za taj blagdan pripremala sarme. Tako sam i ja nastavila. Mada će se ovog Božića na stolu naći pašticada. Tako je već nekoliko godina. Moji to vole, pa to i kuham. Dakako tu će biti i kolača… i svi domaći. Inače pečem kolače za susjede i prijatelje, pa kako onda neću za obitelj – domeće Katarina s naglaskom kako se ranije nešto drugo nalazilo na trpezi brojnih "Velonjivaca".

Ono što naši domaćini žele istaknuti je kako Badnja večer nije noć na brzinu. Dapače, to je večer kada se selo budi. Kako bi ta noć odmicala, već se na kominu peku pilići ili koja kokoš. Takav je običaj da se na badnju noć peku te pernate životinje koje će se jesti za božićni ručak. Ili najčešće nakon polnoćke kada posni dan završi, a dolazi jutro obilja kada je i najveća sirotinja čuvala komadić mesa pod garavom gredom ne bi li se počastila za Božić.

Onda bi se znalo nakon odslušane svete mise ponovo vratiti na komin i zagristi komadić te piletine. Tu bi vas dočekala glava kuće ili najstariji u obitelji koji je te noći ostao čuvati badnjake. On nije odlazio na svečanu euharistiju. Tako je bilo nekada, kad se s mise vraćalo promrzlo, a tako je u nekim kućama i danas. Sada možda ne peku piliće, ali jesu komadić pečenice ili kobasice. Povratak iz crkve značio je i novi krug okupljanja i topline.

– To okupljanje započelo bi već nakon paljenja badnjaka. Onda bi čestitari odlazili od komina do komina i uvijek s naglaskom "na dobro vam došla Badnja večer". Eee, tu su se stvarale priče i anegdote za roman napisati. Znalo bi se, kada se malo popilo, zaboraviti i na misu otići. Uvijek s opravdanjem, i sutra je misa.

Kako ćeš zapamtiti kada ideš od kuće do kuće i stalno nazdravljaš. Što je specifično u te "poodare", kako smo ih zvali, odlazio bi uvijek netko iz obitelji. Znači najprije bi krenula mala grupica koja bi s vremenom narasla u skupinu od četrdesetak tih čestitara. Cijelo bi vrijeme pjevali tu ojkavicu, reru, odnosno zanašanje, što je predstavljalo svojevrsno kolendavanje – sjeća se Goran Mikas, koji se i danas s jednakom pažnjom priprema za Badnju večer.

Iako se u ta davna vremena, ne samo u Veloj Njivi već i u čitavim Gornjim Poljicima govorilo da je Božić "siromašan, ali blagoslovljen" blagdan jer nije bilo darova, raskošnih stolova ni novih odijela, ipak je ostalo ono najvažnije; oganj, obitelj i vjera. Na sam Božić nije se išlo daleko. Dan je bio namijenjen kući i najbližima. Tek sutradan obilazili su se oni koje se nije srelo na polnoćki i božićnoj misi i čestitalo se rođenje Bogočovjeka Isusa Krista.

Danas, u vremenu kad se blagdani sve češće svode na potrošnju i žurbu, Vela Njiva nudi drukčiju sliku. Ovdje se još zna zašto se pali vatra i zašto se vino dijeli iz iste bukare.

Goran i Katarina Mikas, svatko na svoj način, čuvaju običaje koji će ih sigurno nadživjeli i koji će, dok god ima onih koji ih žive, imati smisla. I zato dok Mosor u tišini bdije nad selom, a komin grije kamene zidove, jasno je da Božić u Gornjim Poljicima nije uspomena, nego stvarnost. Skromna, tiha i nenametljiva, ali ispunjena onim što se ne može kupiti – blagoslovom zajedništva obitelji i pamćenja. A to nam, ka neki sada, žele ukrasti.