U Splitu su prije nekoliko dana, u povodu tridesete obljetnice utemeljenja Obrtničke komore Splitsko-dalmatinske županije, uručene nagrade za životno djelo, namijenjene onima koji su desetljećima pridonosili razvoju obrtništva.
Među laureatima je bio i Petar Pere Znaor (77), poznati imotski trgovac. Ova priča nije samo o zasluženom priznanju, nego i o više od pola stoljeća njegova, kako sam kaže, “ljubovanja” s mušterijama i ljudima Imotske krajine kroz trgovinu.
Primjer Pere Znaora pokazuje kako jedna obična trgovina može postati institucija u gradu. Njegov dućan, koji vodi već 36 godina, nije samo mjesto gdje se nešto kupi i ode. To je prostor razgovora, savjeta, susreta i smijeha. Upravo je takav renome stekla prodavaonica mješovite robe u Imotskom pod imenom “Lekina kuća”, koja je s vremenom postala svojevrsni dnevni boravak mnogih Imoćana.
No, krenimo redom, od početaka.
Od šegrta do poslovođe
– Godine 1964. krenuo sam iz svojih Hršćevana, u današnjoj općini Podbablje, u Split učiti trgovački zanat. Dvije godine škole pa godina dana prakse u tadašnjem trgovačkom divu “Napretku”. Nakon toga morao sam u vojsku, a poslije vojske opet u Imotski – prisjeća se Pere.
U to vrijeme mnogi su odlazili na rad u Njemačku.
– Moji su pajdaši jedan za drugim odlazili van. Razmišljao sam i ja, jer mi je i pokojni did bio pečalbar. Ali trebalo je početi raditi, pomoći kući i obitelji. Nakon nekoliko mjeseci primili su me u “Napredak”, pa sam počeo raditi u Zmijavcima – veli.
Iako mlad i neiskusan, odmah je dobio odgovornu dužnost.
– Radio sam kao poslovođa u prodavaonici mješovite robe. A mješovita roba tada je značila sve: brašno, mekinje, umjetno gnojivo, kruh, sol, šećer, ali i cement, željezne oplate i građevni materijal. Gradilo se puno jer su iz Njemačke počele stizati marke naših ljudi. Posla je bilo napretek.
Mladi trgovac brzo je stekao povjerenje ljudi.
– Dolazili su mi i iz drugih sela. Govorili bi: “Najbolje ti je otići kod Pere Rajićeva.” Tako su me zvali po kući. Tu sam stekao iskustvo, ali i prijatelje – kaže Znaor.
Iako je imao priliku otići u Kanadu raditi u rudniku srebra, sudbina je odlučila drukčije.
– U to sam se vrijeme zaljubio u svoju Nevu, moju “Malu”, iz Rebića strane. Nitko me ne bi natjerao da se odlijepim od Imotske krajine – kaže uz osmijeh.
Vjenčali su se 1971. godine.
– Danas, sa 77 godina, imam šestero unučadi i troje praunuka, ali i 56 godina trgovačkog iskustva. Najvažnije je iskustvo s ljudima. Svaki je čovjek priča za sebe i svakome treba lijepo prići.
Nakon desetak godina rada u Zmijavcima prelazi u imotsku robnu kuću “Ima”, tada prvu veliku samoposlugu u krajini.
– U ono vrijeme bilo je nestašica kave, stočne hrane... Ali sve je u odnosu s ljudima. Ako učiniš dobro, dobro će ti se vratiti. Sjećam se da sam direktoru zagrebačkog “Franka” uspio nabaviti bakalar, kojeg tada nije bilo nigdje. Poslije sam, naravno, mogao dobiti kave za svoju trgovinu kad drugi nisu mogli – prisjeća se.
Početak ‘Lekine kuće’
Početkom devedesetih “Napredak” je krenuo nizbrdo.
– Došla je privatizacija i odlučio sam: Pere, vrijeme je za vlastiti dućan. Supruga Neva tada je radila u tvornici trikotaže “Pionirka”, ali i njoj se nazirao kraj. Našli smo prostor u središtu Imotskog, u poznatoj Lekinoj kući – kaže.
Od tada počinje priča koja traje već 36 godina.
– Htio sam da to ne bude samo dućan. Da ljudi dođu, popričaju, izmijene koju riječ. Radili smo dan i noć. Vozio sam robu od Splita do Neretve, do Zadra… Ali u “Lekinoj kući” nije smjelo ništa nedostajati – kaže.
“Lekina kuća” nije velika trgovina. Zapravo je to uzak prostor, dugačak tek nekoliko metara, s policama prepunim robe – više od tisuću artikala.
No ono po čemu je posebna nisu police, nego ljudi.
U taj mali dućan ulaze učenici tijekom velikog odmora, stariji ljudi koji dođu sa štapom, domaći i gosti. Gužva je gotovo stalna, ali nitko se ne žali. Ako treba, pričeka se pred vratima.
U trgovini se uvijek čuju smijeh i razgovor. Ondje se razmjenjuju najnovije gradske vijesti, a nerijetko svrate i novinari kako bi čuli što se događa u Imotskoj krajini.
Osoblje – od Mikice, Nele, Maje i Ane do Ljube i Karme, kao i Perina supruga Neva – uvijek dočekuje kupce s osmijehom. A kad se pojavi Pere, obično u poslijepodnevnim satima, nakon što je obišao dobavljače i odradio i do 200 kilometara, tada počinju i njegove poznate anegdote.
Jedna od njih potječe još iz vremena kada je radio u Zmijavcima.
– Tek je tada došlo umjetno gnojivo u trgovinu. Jedna žena me pita: “Pere, imaš li umitnoga?” A ja joj kažem: “Imam, draga moja, samo originalnog” – prepričava kroz smijeh.
Dostava mušterijama
Posebno mjesto u njegovoj priči imaju stariji kupci.
– Ako netko ne može doći do dućana, nazove. Sjednem u auto i odnesem robu. Posebno starijim mušterijama – kaže.
Takav je pristup, tvrdi, bio i ostao temelj njegova posla.–
Htio sam da “Lekina kuća” bude naš, domaći dućan. Možda je malen, ali ljudi se u njemu osjećaju opušteno. Ne bih ga mijenjao ni za dvostruko veći.
Na pitanje do kada namjerava raditi, Pere samo odmahne rukom.
– Ma tek sam počeo. Ne mogu sjediti kod kuće, poludio bih – kaže.
Danas vođenje trgovine sve više preuzima njegova kći Nela, ali Pere i dalje prati svaki detalj.
– Dogodi se da se probudim noću jer se sjetim da možda nedostaje neki artikl. Provjerim narudžbu za sutra pa mogu mirno spavati. To ti uđe pod kožu.
A pravilo koje stalno ponavlja svojoj djeci i unuku vrlo je jednostavno:
– Mušterija, bila poznata ili nepoznata, mora biti jednako poslužena. Osmijeh i dvije-tri riječi razgovora najvažniji su u ovom poslu. Ja sam 56 godina kovao ovaj zanat i znam da je to istina. Budi dobar s ljudima, učini im kad možeš i uvijek će ti se vratiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....