Tri sata ga dijele od početka sinjske Alke, četvrte u povijesti održavanja koja je zbog lošeg vremena nužno bila prolongirana za tjedan dana. Dva i po sata je još do trenutka kada će na svom konju iz Hipodroma doći do Alkarskih dvora, u kojima će se okupiti svi ovogodišnji sudionici sinjske Alke.
Sat vremena je do trenutka kada će ga majka Ivana, otac Frano, dugogodišnji alkarski momak i mlađe sestre Tina i Antea pozdraviti s kućnog praga. Zaželjet će mu sreću, blagoslovit će ga, pomoliti se Gospi Sinjskoj za njihovog sina, brata, 28-godišnjeg Filipa Vučemila, najmlađeg sinjskog kopljanika. Čast je svakoj obitelji iz sinjske krajine imati čovjeka u Alki. Čast je i nama da nas alkarska obitelj primi u svoje dvore, kako bi nazočili posljednjim pripremama pred izlazak njihove dike na trkalište.
Sve je spremno, Filip oblači alkarsku odoru, majka mu pomaže s namještanjem nekoliko metara dugog pasa. Nekoliko puta će ga ovinuti oko njegova struka. Niti jedna crta ne smije iskakati, sve mora biti milimetarski precizno postavljeno. Osušilo se nekoliko slojeva nošnje na vrijeme, prije sedam dana kada se nebo spustilo na trkalište, alkarima je kiša došla do kože.
Filip nam priča kako je kroz povodanj imao osjećaj da na ramenima nosi 30 kila tereta. Ali lako za odijelo, osušilo se ono u dva dana. Čizme su bile problem, skoro je i Alka došla, a one su se još borile s vlagom. Filip jedva čeka izaći na početnu liniju trkališta. Kada trubač odsvira svoje, krenut će u pravcu sride. Hoće li, neće li, što će biti, ne zna. Ali u jedno je siguran, u trenutku dok njegov konj bude snažno galopirao u pravcu alke, ništa osim nje na ovom svijetu više neće postojati.
- Ovo mi je treći put da sam alkar kopljanik na Alki. Cijeli život sam u njoj, preko oca alkarskog momka koji me od malena njoj priljubio. Na moj drugi rođendan alkar Andrija Hrgović me na trkalištu stavio prvi puta na konja. A bivši alkar Alen Filipović Grčić me naučio osnovama jahanja. To je bio moj ulazak u konjički sport. Ustvari sve me oduvijek i vodilo prema Alki. I to toliko da sam jedva čekao, da samo znate koliko sam ja jedva čekao napuniti 18-tu kako bi mogao podnijeti molbu za priključenje Alkarskom društvu. Onog trena kad sam ušao u povorku moj je otac, kako pravila nalažu morao izaći iz nje vani. Zahvalio se, pustio mene da ja nastavim, i s ponosom i srićom gledao kako se ostvaruje njegova najveća želja, ona da mu sin postane alkar. Na ove dane on ne zna di će, on ne zna di je od silnog ponosa, od prevelike sriće. I on i moja cila obitelj. Biti alkar, to vam je velika čast za svakog od nas, za svaku obitelj koja svog čovika u Alki ima – kaže Filip.
Bez obzira na mladost, ima on već utakmica u nogama. Profesionalno se bavi preponskim jahanjem, na Kineziološkom je fakultetu upisao Višu trenersku školu za konjički sport i svaki je dan u intenzivnom treningu. Kada je ušao u društvo nakon dvije godine postao je alkarski vježbenik, godinu poslije član alkarske povorke, stekavši titulu vojvodinog ađutanta. Tu je funkciju obnašao dvije godine. A onda je i sam postao kopljanik, jedan od 17 dičnih momaka, srca Cetinske krajine.
- Pitaju me često ljudi je li mi vruće pod tom našom odorom. Znam im reći da mi je ugodnije nego njima, s obzirom da je napravljena od vunice koja se ponaša kao izolator. Ako u nekom trenutku i osjetiš visoku temperaturu, sve ti to kao rukom izbriše adrenalin. Pitaju me i jeli osjećam tremu, nervozu. Možda malu koja traje do trenutka dok ne krenem s konjem u galop. Tada ona nestaje. Nekad kad trčim pred krajem i dosta iščekujem svoj trenutak, ma ne mogu onda više dočekati taj svoj red. Kapa, ali ni jedan dio opreme ni s alkara ni s konja ne smije pasti, u zadanom vremenu treba odgalopirati od biljega do alke, ruka ti mora biti mirna, koplje čvrsto, koncentracija najveća. Ništa okolo ne vidiš, ne čuješ, isključim se od svega, na svijetu smo tada samo konj, alka i ja i zadatak koji moram odraditi – veli Filip.
Nema nikakvih rituala dan prije. Sve je već uhodano, dobro znano. Na dan Alke ujutro alkarska svita ide na zajedničku misu, nakon toga na kavu, on produži i do Hipodroma. Opere konja, osvježi ga, provede s njim neko vrijeme. Vrati se kući. Kuća je već puna članova obitelji, rodbine, prijatelja, tu je i alkarski momak.
U podne počinje svečarski ručak, pršut, sir, aramabaši, pečeno, kolači. On ostane na pršutu i siru, ne želi se, kaže, prejedati. Ubrzo se već diže od stola, prvi ga napušta, kreće na oblačenje. Nošnja je spremna, oblači se deset minuta, hladan je kao špricer. Uskoro stiže i majka, pomaže mu u stavljanju pasa. To po tradiciji uvijek rade žene iz obitelji. Još malo i izlazi vani, ide na Hipodrom. Još malo i priključit će se povorci koja će proći alkarskim gradom.
- Jedva čekam početak. Uvijek jedva čekam. To je onaj dan kada sve u tebi bude skoncentrirano. To je onaj osjećaj ponosa, tradicije, borbe, zajedništva, druženja, krajine, obitelji, Alke. Sve te vodilo tome – kaže alkar Filip Vučemilo, zapamtite mu ime.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....