- Kada sam došla u Podgrađe, imala sam nepunih osamnaest godina. Roditelji se morali umjesto mene potpisati. Život težak, kao i svugdje u to vrijeme. Nije bilo kao danas, al‘ opet mladost sve iznese.
I tako evo u zdravlju i veselju prođe pedeset jedna godina otkad sam iz Blata na Cetini došla u ovo pitomo mjesto. I ni trenutka nisam požalila – uvjerava nas Dragica Škarica, jedna od četrdesetak podgrajskih nevjesta, koje se već dvadeset godina okupljaju na jedinstvenoj fešti nevjesta, koje su zbog ljubavi u to malo mjesto uz Cetinu u omiškom zaleđu došle iz drugih sela i gradova.
Tako je bilo i ove subote. Njih nešto više od četrdeset, od najmlađih do najstarijih, od debitantica do onih s najduljim stažem nevjesta, nanovo su evocirale uspomene. Jedne se sjećaju te mladenačke romanse, dok one druge, mlađe, tek ispisuju svoje početke u "tuđoj" kući u svojevrsnom natjecanju muškarca i žene u izazovu na stazi života s preprekama.
Dragica s početka ove naše priče ima se čime pohvaliti. Ova sada šezdesetosmogodišnja podgrajska nevjesta iza sebe ima petero djece, šesnaest unučadi i dvoje praunučadi.
‘Trebate se mlade udat‘
– Eto vidiš koliko ti vrijedi kada se mlada udaš. Danas čekaju neke godine pa u brak uđu ka starice. Ne valja tako. Osim što sam po stažu u Podgrađama najstarija nevjesta, sa mnom su večeras i moje tri nevjeste, Linda, Slavica i Josipa. Ne znaš koja mi je bolja. I što je najvažnije, sve četiri živimo u istoj kući.
Ajde mi reci gdje si to još čuo i vidio da tri nevjeste žive sa svekrvom. Ne može, brate, danas ni jedna s nevjestom, a kamoli s tri. Ma nemam šta reći protiv njih. Valjane su mi i dobre. A opet i ja njima, jer sam i ja nečija nevjesta. Pa znam kako je to – veselo će Dragica Škarica u zagrljaju sa svojim nevjesticama.
Prva joj je prije devetnaest godina iz Zvečanja u kuću došla Linda Škarica. Godinu dana kasnije Slavica je stigla iz Kučića, a prije šest i pol godina, također iz Zvečanja, zadnja je došla najmlađa Josipa. Ni jedna od njih nema prigovora na svoju svekrvu.
– Ne bi je mijenjale nizašto – složne su Dragičine nevjeste. Mada nije tajna da je odnos nevjeste i svekrve jedan od kompliciranijih odnosa, a politika otvorenih vrata poziva na uzbunu, u Škarica takvo što ne predstavlja nikakav problem. Dapače, njihova su vrata, jednako kao i "svekina", uvijek širom otvorena.
Međutim, one čine tek deset posto populacije nevjesta u Podgrađu.
Većina njih u Podgrađe su došle iz susjednih sela. Ili su tek "preplivale" Cetinu da bi bile uz svoga životnog supružnika. Ipak neke su duboko zagazile u vodu da bi došle do svoje ljubavi. Jedna od njih je i Katica Milavić iz Cernika pokraj Nove Gradiške. Ona je u selo pored Cetine došla prije devetnaest godina, i to, kako kaže, sasvim slučajno.
– Došla sam u posjet prijateljici i tako ostala. Lijepo je ovdje. Ljudi su dobri, temperamentni, kao i mi Slavonci, zato sam se brzo priviknula. Iskreno, na početku, kada vi iz ravne Slavonije dođete pa ugledate sva ta brda i planine, nije vam svejedno. Ali s vremenom čovjek se brzo na sve privikne. Danas se jako dobro slažemo i, kažem vam, boljeg supruga od moga nema. Jer nije važno gdje si, nego s kim si... ljubav ruši i brda i kamenje – Katičina je riceta ljubavi na kamenu.
Dosadili nam veliki gradovi
Ova Slavonka trenutno radi u Dječjem vrtiću u Šestanovcu i veli da ne bi mijenjala mjesto stanovanja nizašto na svijetu. Kada je prije gotovo dva desetljeća rekla svojima da se udaje i mjesto u koje odlazi, za koje njezini roditelji nikada prije nisu ni čuli, jednostavno su prihvatili njezinu volju. Sada za većih blagdana, Uskrsa ili Božića, ode zajedno sa suprugom do svojih u Cernik, pa opet natrag. Jer doma je najljepše.
Još jedna iznimka koja potvrđuje pravilo je i Ivana Marunčić iz Makarske. Ove "debitantica" bračnog života zajedno sa suprugom živi u Splitu. Premda je srce sve više vuče u Podgrađe.
– Dosadili su mi veliki gradovi. Sve te gužve, prometni čepovi, nedostatak parkinga i svega toga lošeg čemu svakodnevno svjedočimo u gradu. Zato bih voljela živjeti na selu. Možda sam ja više zagovornica seoskog života i povratka u njegova njedra negoli je muž.
Istina, za takvu odluku treba dosta toga uzeti u obzir. Što se tiče ovoga kraja, trebalo bi poraditi na infrastrukturi da se ljudi vraćaju, a ne da cesta ide u jednom smjeru, na put bez povratka. Malo urediti ove uske ceste i još štošta što fali ovom dijelu Zagore. Osim tih falingi, sve drugo je super. Napose muškarci. Oni se više nego dolično ponašaju prema svojim ženama. Pravi su džentlmeni i to je za svaku pohvalu – Ivani su puna usta hvale za manire muške čeljadi u Podgrađu. Vjerni su i tolerantni, samo da još ženama prepuste vlast u selu, bili bi idealni.
Da sve bude idealno i da fešta, kao i prethodnih devetnaest, protekne u veselom tonu, pobrinule su se jedne od organizatorica, Renata i Sanda Jerčić.
Prva je "domaća" nevjesta. Što hoće kazati, rođena i udana Podgrajka. Sanda je već stigla iz Tugara i brzo se asimilirala u novoj sredini. One još s nekolicinom istomišljenica organiziraju ovu jedinstvenu proslavu ljubavi. Kako prema supruzima, tako i prema selu u kojem žive.
– Pošto naši muški stalno znaju naći vremena za sebe igrajući na balote ili kartajući, tako smo i mi odlučile barem jedan dan u godini izdvojiti za svoj gušt. Onda se rodila ideja da se mi ovdašnje nevjeste malo podružimo. Prve godine nas je bilo svega deset, a vidite danas nešto malo manje od pedeset.
I što je dobro, to da većina nas živi u ovom mjestu. Iduće godine, Bože zdravlja, nastavljamo na istom tragu. Možda bismo se trebali još češće sastajati. Barem ljeti, kada je selo puno kao šipak. U svakom slučaju na dobrom smo putu. Sve nas je više i više i daj Bože da nas bude još i više. To je znak da selo živi. Jer kakvo je to selo bez dječjeg plača – slažu se s tom konstatacijom Renata i Sanda Jerčić.
One su s još nekoliko organizatorica perjanice zajedništva i ljubavi u ovom selu, gdje je tako što duboko ukorijenjeno u tradiciji, običajima i svakodnevnom životu ljudi toga kraja.
U takvim sredinama, gdje su zajednice često male i povezane, te vrijednosti imaju posebno snažno značenje i oblikuju način života. U tim selima poput Podgrađa ljubav nije nužno nešto što se javno pokazuje riječima ili gestama kao u urbanim sredinama. Ona se izražava kroz djela, kroz brigu, požrtvovnost i svakodnevnu podršku.
Ljubav među partnerima često se temelji na zajedničkom radu, izdržljivosti i međusobnom poštovanju, više nego na romantičnim gestama. Ta obiteljska ljubav je temelj, te nevjeste uče svoju djecu vrijednostima poput poštenja, rada i vjere, koje su i one ponijele iz svojih domova kao identitet pripadnosti.
Zato u srži svega stoji jednostavna filozofija života: čovik bez ljudi nije čovik. I zato ljubav i zajedništvo u Podgrađu nisu samo emocije, nego konkretne, svakodnevne vrijednosti koje su temelj opstanka i smisla života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....