– Napiši slobodno da su kosti tiranosaura. Kolike su bome, neš puno falit. Izgleda da je naš kraj bio poželjan za život ovih prapovijesnih beštija šta su izumrle prije tko zna koliko milijuna godina. Prava turistička atrakcija. Zašto ne bi bila ako neko vidi interes u svemu tome… ustvari kad bolje promislin, nek stoji vako kako je. Valjda će struka reć o čemu se radi. Ali da je zanimljivo, bome je.
Spuštali se odma iza toga speleolozi, vele da je duboka nekih dvadesetak i više metara. Metar gori-doli, nije ni bitno. Pogledaj samo ove kamene stupove…, nema šta, lipotica – tvrdi Ivica Bašić, vičan bravar tu iz Lećevice, mjesta u kaštelanskoj Zagori koje je do prije neki dan, izuzmemo li onaj nesritni Centar za gospodarenje otpadom, postalo poznato široj javnosti tijekom radova na probijanju trase prema tom istom centru, odnosno na pola puta između Lećevice i Kladnjica kada je iz dubine krša pred cestarima "zinula bezdanka".
A u pojedinim njenim dijelovima uvrćene nekakve koščurine nepoznatog podrijetla. Bome na trenutak se učinilo da sve one povijesne knjige štono skupljaju prašinu po državnim i svjetskim arhivima, mogu slobodnu u vatru baciti, a Hollywood preseliti u zaleđe Splita.
– I tribalo bi. Nisu to obične kosti, već "divovske". Sad ti meni reci je li to pravi scenarij za kakav dobar povijesno-avanturistički spektakl – sprdaju se ljudi koji su se u tren oka okupili oko jame "stručno" ograđene metalnom konstrukcijom, da se ne bi ‘ko, ne daj Bože, "strmopizdio" u tu jamu i njene "otvorene zjale" čija vas dubina i lipota, satkana kombinacijom stalagmita i stalaktita spojenih u jedan prekrasan stup, najvjerojatnije nastao kapanjem vode bogate mineralima kroz vapnenac, ostave bez daha.
E sad, o kakvim se kostima po svemu sudeći radi otkrio je našem Ivici Markoviću doktor Antonio Alujević.
No, mještani su i dalje uzbuđeni.
– Istinu govoreći, nitko za ovo ranije nije zna. Niko u selu o tome nije govorio. Bilo je svakakvih priča i tih da je ovaj kraj uistinu bogat ovakvim krasoticama, ali nije se spominjalo da je tako šta postojalo baš na ovom mistu. Evo pogledaj, na kojoj se dubini ona otvorila – pokazuje rukom Ivica visinu pokosa kako je bilo prije i sada kada su cestari poravnali trasu.
Sedam, osam
– Ima sigurno neki sedam, osam metara. Sad ti znadi čega sve ima pod zemljom – dodaje naš sugovornik i sam iznenađen čudom neviđenim. Posebno onim mineraliziranim monumentalnim stupovima od kamene "vrste".
Sa njim se slaže i Ante Matas. I njega je iznenadila vijest da se tu otvorila jama. Čuo je, kaže, od ljudi u dućanu.
– Sve nas je manje više iznenadila ta jama usrid brda. Meni je sedamdeset jedna godina i o tome niko nikada nije govorio. Ne mogu virovat da su kosti stare, kako kaže, preko sto godina. A opet sve je moguće. Pitaj ti Boga od čega je to. ‘Ko će znat sinko moj šta je prije bilo. Danas nas je malo, prije je u selu bilo puno više svita. Međutim, što odselilo, što otišlo poda zemlju – odmahuje Ante rukom i sam još u nevjerici o događajima koji su selom prostrujali od uha do uha, zatim i po društvenim mrežama, dok su se teoretičari zavjera već "uskoprcali" protiv "mainstream znanosti" koja im je skrivala istinu o možebitnim divovima koji su nekada hodali kamenjarom naše Zagore. Spominja se i mitski Regoč, preci u košarkaškim dresovima i nepoznate civilizacije, koji su se dobacivali kamenjem umjesto loptom.
– Ajde sinko moj da su dinosauri ne bi ovakvu paniku napravili. Ma šta ćeš govorit. Pola nji nešto p**de, a nemaju pojma o ničemu. Neš ti jama. Naš ih je kraj krcat. I sad se nešto otvorilo i odma zovi Antu, Matu, doktore, planinare… ko da su našli ne znam šta, nego nekakve životinjske kosti, pa se svi "usprdecali". Ma pusti me. Ne spominji me, niti me šta pitaj, bogati vidiš i sam šta je. Ništa! – viče sa strane jedan pojači gospodin vrteći glavom i sav uznemiren pričom koja po njemu i nije priča, a kamoli neka novitada za novinske stranice. Odnosno obična jama kakvih, uvjerava nas i jezikom i rukom, ima svuda po tom dalmatinskom kamenjaru.
– Piši ti šta o‘š, al‘ ovo ti nije nikakva novost. Kost ko kost – i dalje nas naš neimenovani sugovornik pokušava oladiti od priče o kojoj u zadnjih par dana bruji cijela regija.
U svakom slučaju i šalu na stranu, vijest o jami doživjela je svoj vrhunac pronalaskom tih kostiju, poprilične dužine za čiju su starost aktivisti u niskom startu očekivali hitnu istragu. Opet, zanimljivo bi bilo čut od kuda su i kome pripadaju. Čekao se dolazak tima stručnjaka ili barem kakvog forenzičara s diplomom iz Netflixovih serija. Međutim sve je "presjekao" naš priznati patolog dr. Antonio Alujević koji je na temelju dostupnih fotografija, odmah u startu "ubio" svaku nadu mještana da su pronašli diva Ivane Brlić-Mažuranić. Umjesto izgubljene karike u evoluciji čovjeka ili dokaza da su Zagoru nekada naseljavali ti visoki tipovi, od brat bratu četiri metra, patolog je naime vidio nešto sasvim prozaično – govedo. I to staro nekih stotinjak, možda i više godina i one bijele i odmašćene kosti velikog sisavca, vjerojatno krave ili kakvog vola, koji su završili u ponornici, ne sluteći da će jednog dana postati zvijezde. Ili kamen spoticanja, stijena posrtanja.
U svakom slučaju, vijest o jami je izazvala ogroman interes javnosti. Posebno mještana Lećevice, Kladnjica i okolnih sela. Od njenog otkrića, a ima od tada nekoliko dana, ljudi se zaustavljaju na neasfaltiranom prašnom putu i u čudu se nadviruju u zemljinu utrobu koja je baš na tom mjestu zasjala u punom svom sjaju.
Poviriti, usput
Jedan od tih ljubitelja prirode za kojeg ovakvi "otvori" predstavljaju fascinantan spoj znanosti i estetskog uživanja u skrivenim ljepotama podzemlja je i Ante Mrše iz Vinova. Kao i većina ostalih čuo je za jamu, pa je usput došao poviriti.
– Jametina ko jametina. Više je fascinantna ova kamena greda. Tako što nisam vidio u životu. A šta se tiče ostalog, može biti svašta. A i u vrime ratova bacali su se ljudi u jame. Ajde reci pravo, ‘ko će to sve znat – bacio je Ante novo svjetlo u tamnu ponornicu.
Ljude su odvozili i bacali. Koliko su samo partizani naših ljudi pobili i bacali ih u ovakve i slične jame – domeće.
– Pogledaj gori, baš ovaj dio nije u živcu kamenu. Ima tu i naslaga zemlje. Tako da pretpostavljam da je davno prije postojao nekakav otvor, ali to ljudi nisu znali – smatra Ante.
Tu njegovu pretpostavku potvrdio nam je i Ivan Matas iz Kladnjica. Kao i većina ostalih, došao je vidjeti što se pronašlo u jami.
Kaže da je znao za njeno postojanje davno prije. O tome su, veli, pričali stariji ljudi iz sela.
– Da, na ovom lokalitetu kojeg još zovu Mačkovac, jama je postojala odavno. Ustvari cili naš kraj je takav. Pun tih škrapa, jama na kojima mi danas radimo centar za smeće. To je tragedija. Vi ovde imate jamu do jame, a tamo gdje grade centar ima ih pet takvih, i do dvista metara dubine, s rijetkim vrstama životinja. Al‘ šta ćete, to smo mi.
Tako je bilo i s ovom jamom. Govorilo se da se u nju svašta bacalo. Samo nitko o tome ne zna točno, jel‘ su ljudi ili životinje. Vidite i sami kako je jama kaskadna. Pretpostavljam da ispod ovoga ima još tih etaža, tko zna na kojoj dubini. U svakom slučaju u ratu je bilo svašta. Dosta naših ljudi ubijeno je nakon završetka tog rata 1945. godine. To je razdoblje kada su po ovim brdima vatali križare ili kamišare kako ih još zovu. Tako je završio i moj ujak, a moja majka, odnosno njegova sestra koja mu je pomagala odležala je šest godina robije. I tako, onda su tim našim krajem prolazile kolone tih zarobljenika. Neke su možda bacali i ovdje, neke u Kevinu jamu. Sve su to pretpostavke. Moguće da su to kosti i od ranije, jer su i Turci bili ovde. A ove velike kosti, što se spominju, moguće da su i životinjskog podrijetla. Svakako, sve je u igri – upoznao nas je s "novim" informacijama Ivan Matas.
Stoga, ništa od povijesnog otkrića koje mijenja sve postulate. Bar za sada.
Jer sljedeći put kad se u Zagori "profunda" cesta, u Lećevici i okolnim selima se nadaju barem mamutu. Govedina im je, ruku na srce, već svima pomalo dosadila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....