Kako se Vrgorska krajina mijenja ili odumire, najbolje se može vidjeti na područnim školama. Brojna vrgorska sela nekad su bila puna života, a škole su bile najljepše građevine u mjestima, vrela života, mjesta sastanaka, edukacije, prvih ljubavi…
Kako vrijeme odmiče, svatko se s određenom vrstom nostalgije prisjeti svojih školskih dana, prijatelja, učiteljica ili učitelja… Stariji ljudi znali su govoriti, kad se u selu zatvori trgovina i škola, selo počinje umirati. Nažalost, danas u brojnim vrgorskim selima više nema ni dućana ni škola.
Na uskim seoskim putevima, koji su godinama bili i dječja igrališta, eventualno možete sresti nekog starca sa štapom kako zamišljen gleda prema obližnjim čempresima koji se nadvijaju nad grobljem. Rezultat je to porazne politike u bivšoj i sadašnjoj državi te odnosa prema ruralnim krajevima.
Sela su se u Vrgorskoj krajini počela osipati već 70-ih godina prošlog stoljeća, zbog nedostataka osnovnih uvjeta za život, kao što su ceste, voda, električna energija, nedostatak posla. Taj trend nastavio se u samostalnoj Hrvatskoj, jer se malo toga promijenilo u prvom desetljeću stvaranja domovine po pitanju seoske infrastrukture, ali i uvjeta za ostanak stanovništva.
Lokalni čelnici uglavnom su se bavili nekim drugim stvarima, a njihov glas slabo se ili nikako nije čuo u Splitu i Zagrebu, kod ljudi koji drže novce za projekte. I tako se selo po selo praznilo, a škola po škola počela zatvarati. Prva škola je zatvorena potkraj 80-ih u planinskim Poljicima, selu smještenom na 700 metara nadmorske visine koje je nekad brojilo više od 1100 stanovnika, a danas se svelo na 50-ak uglavnom starijih i nemoćnih ljudi.
Pomalo se „virus“ počeo širiti na zapadni dio Krajine, došao je do Rašćana, Dragljana, Dugih Njiva, vratio se u sjeverni dio - u Mijaca, pa se „spustio“ do Zavojana. Nažalost, nije se uspio izolirati, nego je samo nekoliko godina uzeo predah i proširio se s brdskih sela na ona uz polja, kao što je Orah, gdje je zatvorena područna škola koju su na životu držala djeca iz Hercegovine.
Skoro svaka nova školska godina donosi jednu područnu školu manje. Tako su na red došle odgojno-obrazovne ustanove u Ravči i Stiljima, a sljedeće godine tim putem ide osmoljetka u Velikom Prologu. Sve to nijemo godinama promatraju lokalni političari, a demografija je prvi i osnovni problem Zabiokovlja. Na vlasti su posljednje desetljeće tzv. „mladi“ ili NLM, a u tom razdoblju broj školske djece pao je za 40 posto, sa 706 na 417.
Da apsurd bude još veći, po selima praktički nema mladih, posebno u brdsko-planinskim krajevima. S druge strane, kako ćeš kao oporba preuzeti vlast, tu mislim na HDZ, ako praktički 30 godina samostalnosti gotovo nitko iz Mijaca, Poljica i Žlibine nije pronašao neki posao u Vrgorcu, a to im je jedna od stranačkih baza. Tko će ostati živjeti u tim selima, pored loše infrastrukture i zasnovati obitelj?!
Samo da ubacimo jedan podatak koji bi mnoge trebao potaknuti na razmišljanje, jesu li ispunili svoju političku i društvenu misiju u ovim desetljećima ili su puno više za sebe napravili.
Vrgorska krajina je 1931. godine imala 12.756 stanovnika, a danas možda oko 3600-3700 koji tu stalno žive. Treba li nešto posebno dodati ovim brojkama? Otvorili smo ovu temu, kako bismo vidjeli u što se pretvaraju najljepše zgrade u selima, koja im je nova namjena, nakon zatvaranja.
U Zavojanima će u područnoj školi niknuti astronomski centar, u Rašćanima školsku zgradu koriste planinari, a u Dugim Njivama lovci, dok se centralna škola za zapadni dio Vrgorska krajine, „Vladimir Nazor“ u Dragljanima, pretvara u velebni Dom za starije i nemoćne.
Njezina „sestra“ po broju učenika u Poljicima već desetljećima stoji neiskorištena, bez prozora. S druge strane, mještani Mijaca tražili su da se u jedan dio školske zgrade prenamjeni u mrtvačnicu, jer svoje pokojnike drže vani, na kiši i vjetru desetljećima.
Međutim, do danas nisu dobili zeleno svjetlo od vlasnika školske zgrade, pa će se vjerojatno krenuti u izgradnju prijamne kapelice izvan školskih prostora. Reprezentativni objekti u Ravči, Orahu i Stiljima još nisu dobili novu namjenu, suvereno stoje kao zaštitni znakovi svojih sredina.
No, za jednu školu, s obzirom na njezin položaj, očuvanost i veličinu vlada poseban interes, iako će tek u lipnju ove godine posljednji put zatvoriti svoja vrata. Riječ je o nekad osmogodišnjoj ustanovi u Velikom Prologu, koja je brojila 150 učenika, a sad došla na dva. Naime, već jedno vrijeme slušamo razne spekulacije oko njezine budućnosti, s nekoliko strana, a gdje ima vatra, ima i dima. Hoće li se njezine prostorije uskoro pretvoriti u apartmane za jeftinu radnu snagu, iz Azije - ne znamo.
Jer nešto će se pitati mještane, ali i vlasnike, Splitsko-dalmatinsku županiju. U jednom razgovoru, prof. Krešimir Kuran, ravnatelj OŠ „ Vrgorac“, rekao nam je neslužbeno kako postoji interes za objekt, ali nije otkrio poslovne subjekte koji su se raspitivali. Međutim, dao je nasluti da je to priča za koju smo mi već odavno čuli, kako bi neki tu gradili apartmane. Inače, u gradiću pod Matokitom sve je više stranih radnika iz Nepala, Filipina i Indije, tako neki Vrgorčani već u šali kažu da postoji i nepalska četvrt, prema Podprologu, gdje je smještena većina radnika. To su ti novi vjetrovi koji pušu u Zabiokovlju, ali i ostatku Hrvatske.
- Nemam saznanja o tim eventualnim budućim angažmanima objekta osnovne škole na Velikom Prologu. Zatvaranje škole je demografski poraz jedne lokalne zajednice. Ako škola prestane s obavljanjem svoje osnovne djelatnosti istekom ove školske godine, o određivanju buduće funkcije objekta, trebalo bi poštovati volju stanovništva, mjesnog odbora, kako bi se objekt stavio u najbolju moguću funkciju - kazala nam je Mia Bobanac Dropulić, predsjednica Mjesnog odbora Veliki Prolog, što misli o budućnosti školske zgrade u ovom selu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....