U imotskoj obitelji Gudelja Bigića - o bikarenju, domaćem mesu kojeg više nema i buri za koju se znalo kada dolazi...

Prije svakog Božića, bude koljidba svinja kojoj se sva djeca najviše vesele. Ti su se dani pamtili i iščekivali s najvećom željom i radošću.

To je stara vrdolsko-slivanjska predaja. Najčešće svi kolju istoga dana. Rano ujutro pozovu susjede i počinju klati od prve kuće. Toga se dana u svakoj kući na stolu nađu kolači, suhe smokve, šljive, orasi, bajami i kruške oskoruše, naranče i jabuke izrezane na kriške, sve što su majke i bake uspjele brižno sačuvati u hrastovoj ili orahovoj škrinji.

Svaki zaselak ima svoga svinokolju, koji nakon dugogodišnjeg iskustva postane pravi majstor toga zanata. A kada bi prve gradele bile ispečene, svi su tada bili veseli, i oni za velikim i oni za malim stolom. Zajedno se blagovalo. Blistala su lica i oči. Odjekivao bi smijeh vedrih...