Za zaselak Turski Brijeg u Zrinskom Topolovcu, nedaleko od Bjelovara, oduvijek se govorilo da ima najviše djece po četvornome metru u Hrvatskoj. Tako je bilo do prije koju godinu, kada im je ta laskava demografska titula otišla u selo Kostanje, nedaleko od Omiša.
Među nešto malo manje od šesto stanovnika, prema zadnjem popisu iz 2021. godine, svaki peti je mlađi od devetnaest godina i jedno je od rijetkih mjesta nekadašnje Poljičke knežije koji od popisa 2011. godine bilježi prirodni porast stanovništva, kao i useljavanje.
Pohvalan je to statistički podatak, prvenstveno zahvaljujući nekoliko obitelji koje imaju petero i više djece. Kostanje su po tome raritet. U samo pet obitelji, tvrde tamošnji mještani, ima tridesetero djece. Za neke "Bože oslobodi", dok je za njihove obitelji to pravi Božji blagoslov.
– Naš dnevni red je ispisan osmijehom – odgovara Vlatka Dujmović na naše pitanje kako uspije realizirati sve te dnevne obaveze oko kuće i obitelji.
– Svi me pitaju kako stignem. A ja kažem – lako je kad ih voliš... Stariji paze na mlađe, svi znaju što treba raditi. I onda na kraju dana, kad si umoran, samo ih pogledaš i znaš da se isplatilo. Zato su naša vrata uvijek otvorena. I ne bez razloga. Djeca stalno ulaze i izlaze svi sa svojim obavezama i poslovima. To vam je cijela tajna. Drugo je što se današnje majke boje djece, njihovih potreba i onih tekućih obaveza. Ali ljubav sve pobjeđuje. Netko gore dirigira taj odnos, tu, slobodno mogu kazati, obiteljsku harmoniju. Tako da uopće ne osjetite svu tu životnu borbu kroz koju svakodnevno svi mi prolazimo. Bilo sa ili bez djece – smatra Vlatka Dujmović, majka šestero djece u rasponu od 10 do 27 godina. Danas je ih teško sve skupiti na okupu. Neki već rade. Kao i njezin 18-godišnji mezimac Ivan, odnedavno ponos Kostanja o kojem su pisale i naše novine. Mladi je to kuhar, jedan od ponajboljih u Hrvatskoj, koji je nedavno osvojio titulu Metro Junior Top Chefa.
– Kaže da je s deset godina počeo uz "ćaću", ali priznaje: "Nikad neću moći kuvat ka mater." Zato vam kažem, više djece u obiteljima je blagoslov. Iako današnje generacije jednako i u selu i u gradu imaju sve što im je potrebno, opet na selu nešto malo fali. A to je ono bitno, da djeca ne mogu imati sve. Od najnovijih mobitela, playstationa i svih tih čuda današnjice, dok paralelno zanemaruju svoje navike i obaveze. Onda dolazi do svega onog što ne bismo željeli ni čuti, a kamoli vidjeti – dodaje Vlatka, koja je u Kostanje stigla iz Varaždina. Svoga supruga upoznala je na privremenom radu u Njemačkoj i nedugo zatim trajno se preselila u Kostanje. Priznaje da joj i danas srce ustrepta čim dođe do Karlovca, istim onim žarom kao na povratku oko Knina.
Jer tamo gdje je obitelj, tamo je i njezino srce.
Poraznost društva kao cjeline u kojem ne poznaje mlađi starijega, a stariji Boga velikoga, za tamošnje roditelje poguban je čin koji zajednicu vodi u nazadovanje. Ne toliko u smislu galopirajućeg pomodarstva i nesagledivog tehnološkog razvoja, koliko ostavlja traga na tradiciju i njezinu osnovu. A to je obitelj.
– Izgubila se ona bit, temelj, baza, zbog čega smo kao društvo skrenuli s puta. Samohrana sam majka petero djece. Suprug mi je preminuo kada je najmlađe imalo svega tri i pol godine. Šta mislite da je meni kao majci tada bilo lako? Normalno da nije. Trebala je pomoć i od mojih roditelja i od svekrve. Svi su priskočili. Sada je ipak malo lakše. Najstarije dijete ima dvadeset dvije, dok najmlađe jedanaest godina. Sličnih obitelji s više djece sada ima nekoliko. Ovo mjesto i naše obitelji pokazuju da se život može vratiti. I to ne umjetno, nego iskreno, iz ljubavi, trudom i zajedništvom – kaže Ljubica Dujmović, koja, unatoč svim obiteljskim obavezama, radi kao njegovateljica u domu za starije.
– Živjeti se mora! – kaže ona.
Pritom zahvaljuje Bogu što živi na selu. Imaju vrt, pa se u vrijeme podivljalih cijena, inflacije, najavljene recesije i svih tih gluposti zbog kojih nam tobože argumentirano uzimaju novac iz džepa, u selu, ipak, nekako lakše živi.
Velika prednost im je i to što u mjestu svatko svakoga poznaje. Pa ako dijete krene po zlu putu, netko će vas odmah upozoriti, što u gradu nije slučaj.
– Ono što je također vrlo bitno to je da smo svi mobilni. Svi vozimo, pa ako je potrebno nešto više, odemo do Omiša ili eventualno Splita. Sada su mi potrebe manje. Neki su na fakultetu, dvoje već radi, pa sad oni meni financijski pomognu i tako... živimo – otkriva nam Ljubica, odmahujući rukom na pitanje što je to potrebno da toliku djecu izvedete na pravi put.
Po njezinu mišljenju, nema te ricete uspješnosti. Sve se svodi na to da, ako nešto radite od srca, to i volite, i zbog njih živite, ginete, borite se da ih dignite na noge, onda ta djeca postaju centar svijeta. Pravi ljudi s kojima nećete pogriješiti...
Poručuje i mladim majkama da se ne moraju plašiti života. Ne brinuti se što će biti ako im nisu dali najnoviji mobitel, već da pruže šansu i sebi i drugima. Jer to je ljubav, a ona se ne da opisati.
A te je neiskvarene ljubavi mnogo u Kostanjama.
Trenutno u osnovnoj školi imaju oko stotinu djece. Pun je i dječji vrtić. A bome ne zaostaju ni sa srednjoškolcima. I njih je popriličan broj.
Djeca u tom selu, omeđenom omiškom Dinarom, Cetinom i Mosorom, imaju mogućnost razonode kroz brojne izvanškolske aktivnosti. Okupljaju se u školi, bivšem domu i igralištu, gdje treniraju nogomet i gimnastiku, a tu je i glazbena škola iz Omiša.
– Imamo dosta toga i ne bojimo se po tom pitanju. Ono što fali je bolja autobusna povezanost s većim urbanijim sredinama. Možda smo bolje povezani sa Splitom. Dvije autobusne linije mislim da nisu dovoljne, ali opet, dobro je i ovako.
Pedijatar je jedan od problema. Dosta njih ide do Splita s djecom, a dio u Omiš. U svakom slučaju, i to ćemo pregrmjeti. Nezgodno je ako ne voziš, pa ne stigneš – nedostaci su na koje upozorava Tea Tomić Gojsalić, majka dvoje djece.
– Teško nas je sve skupiti, pa se, nažalost, nismo mogli ni fotografirati u punom sastavu. Vidite kako je to zajedništvo, da su nam došla i druga djeca iz sela. Završio trening pa svi pod hrast da ih ovjekovječite da Kostanje nisu tikva bez korijena. Svi su došli na vaš poziv – pravda Tea mališe iz obitelji s više djece.
Jedni se obrazuju, drugi, pak, već rade, pa je razumljivo teško organizirati satnicu.
– Sve u svemu, ovdje su djeca još zdrava. Pritom mislim da ih nije zahvatio onaj, što bi se reklo, negativan trend privezanosti za fotelje i kauče, a ispred njih najnoviji mobitel ili laptop. Unatoč svim tim izazovima, kroz te dječje oči još vidite njihovu zdravu dušu. Nisu se iskvarili. To su naši benefiti.
Ovdje se još uvijek njeguje duh zajedništva. Kako pri odgoju djece, tako i u međususjedskim odnosima. Svatko onom drugom uskače u pomoć. Toga u gradu, nažalost, više nema – tvrdi Tea, a njezine navode potvrđuje i suprug Bože.
U svakom slučaju, Kostanje žive. Ovo selo još diše punim plućima, a njegovim ulicama i cestama omeđenim suhozidima i dalje se čuje dječja cika. Na čemu im mnogi mogu pozavidjeti. Tu se život živi, a tamošnje obitelji, radom i međusobnom podrškom, šalju poruku opstanka na karti života gdje on teče drukčije, sporije, ali bogatije.
Ne po novcu, već po ljudima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....