Učiteljica Marina: ‘Ove godine imamo četiri učenika u sva četiri razreda‘

Mogli su imati deset učenika jer šestero djece iz Kokorića ide u školu u Vrgorac. U selu imaju struju, telefoniju i vodovod, dvije crkve, crkvu sv. Ante obitelji Pervan i mjesnu crkvu sv. Jure, ali Kokorići imaju i ono što rijetko koje maleno mjesto ima – helidrom. I u svemu su uspjeli, kažu, osim u realizaciji projekta izgradnje 19 terena za golf

Eto, dođe još jedna Godina nova puna snova i Mlado lito svakomu sito. Dođe i prođe Vodokršće, no i dalje sve cvokoće i drće. Normalno, zima je, ljeti se ne drhti, ljeti se znoji. Zimi i sniježi, padaju ledene kiše, temperatura je ispod ništice i sve je mrzlo. Siječanj, car hladnoće, napokon pokaza prave zimske zube. I donese pravu zimsku idilu. I kuknjavu poradi nastale hladnoće… Otkad je Boga i čovjeka, štono riječ, zimi vazda bijaše zima, a ljeti vruće. Nikad obrnuto… A pučke mudrosti ovako kažu: toplog siječnja neka nas Bog sačuva; ako je trave u siječnju, neće je biti u travnju i svibnju; zelena Stošija (15. 1.), godina lošija; sv. Ante Opat (17. 1.) bijele brade; sv. Ljilja (19. 1.), ništa ne klija; ako o sv. Fabijanu (20. 1.) cvjeta, na Cvjetnicu će biti mraza…

Mraza bijaše i na blagdan sv. Radovana (13. 1.) kad poranismo i dograbuljasmo, stigosmo u Buninu ili Kokorića dolinu u vrgoračkom kraju podno terasastih padina sjeverne strane Albiuma, daklem Biokova. Prostrtu u duljinu pet km od zapada prema istoku i u širinu dva kilometra, okruženu brdovljem: Rilićem s juga, Planom s istoka, Matokitom sa sjevera i ravčanskom visoravni i Krčunicom sa zapada. Rebina glavica je sužava na pola duljine, na 200-300 metara širine. E tu dolinu, plodnu Kokorića dolinu ili Buninu, elem, Turci krstiše imenom – ZLATNA DOLINA. Zarad nadaleko poznate kakvoće grožđa, vina, smokava, rakije… Kažu, buninsku smokvu i buninsko grožđe na svom stolu u Beču imaše i car Franjo Josip Prvi…

Na zapadnoj strani rečene plodne Zlatne doline, ispod Drinka, brda ponad Pervana, ugnijezdilo se podbiokovsko maleno mjesto Kokorići, na nadmorskoj visini od nekih 83 metra, jedno od najstarijih naselja vrgoračkog kraja. Maleno mjesto ispod kojeg teče velika podzemna rijeka, ponornica s toponimom kao i naselje na otoku Murteru (Betina znana po kalafatima, brodograditeljima). Uzgredno, u našem štakavsko-štokavskom narječju i ikavskom govoru, nuder, ima imenica "betine", a znači "imanje". Elem, kad kokorićkoj ponornici podzemno korito postane tijesno, za vrijeme obilnih kiša i otapanja snijega, ona kroz desetke kokorićkih ponora prokuklja, provrije na površinu ter cijelu dolinu pretvori u jezero, ništeći usjeve i nasade, a i staništa kokotića – ptica i bilja istog imena. I Kokoriće skvasi sve do temelja kuća, pa se do njih može samo lađom. Tako bijaše od pamtivijeka, tako jest i danas. S problemom plavljenja doline bijaše upoznat i car Franjo Josip Prvi kad na putu za Metković 25. travnja 1875. g. prenoći u Vrgorcu, kojom zgodom ga ugosti načelnik općine Vrgorac Mate Pervan iz Kokorića, te mu pokaza dolinu pod vodom i reče: "Pogledajte ovo naše polje u vodi. Da je ono blizu Beča, davno bi bilo uređeno". Car s osmijehom potapša načelnika Matu po ramenu ništa ne zboreći. Vrijedno je spomenuti, nuder, i jedan brzojav koji rečeni načelnik uputi u Zadar 10. ožujka 1874. g. u kojem ovako stajaše: "Vrgorska općina šalje sa svoje sjednice brzojavni zahtjev da bude uveden HRVATSKI JEZIK kao naukovni u sve učione u Dalmaciji". No sve ostade isto, pa i problemi s vodom na (u) Bunini, koju i mi zatekosmo na ovom hodoljubnom putopisju.

Glede vode, u ovoj prostranoj plodnoj dolini i u ovom malenom mjestu, vode vazda bijaše ili premalo ili previše. Vazda bijaše i siječanjske hladnoće, snjegova i kiša, posebice na hrptu Biokova i Sv. Juri, najvišem vrhu (1762 m). Bijaše i ovog utorka – vode u dolini, snijega na planini. I mrzline na zemlji i u zraku pa nam obrazi od hladnoće briđahu, a prsti na rukama zebaše. Te se upitah, nuder, zebu li bose nožice malenim zebama, pticama iz porodice vrabaca koje se hrane sjemenkama, i ostalim pticama "snižaricama" – trtcima, carićima, debekljunima, grmušarkama – dok se u potrazi za hranom vrzmaju oko kuća? Kokotuši, česmini oštrog lista, izgledno je, hladnoća ne smeta.

Daklem, temperatura je oko ništice i hladno je, no nikako hladno i ledeno kao što nekoć bijaše u vrgoračkom kraju za vrijeme zima. Kad ljudi umiraše od leda i glada… Primjerice, potkraj 18. stoljeća glad i hladne zime desetkovaše stanovništvo vrgoračkog kraja pa i Kokoriće. U Makarskom ljetopisu, djelu jednog svećenika franjevca, bilješkama vođenim od 1773. do 1783. godine, čita se, e kako bijaše šest gladnih i ledenih godina te da cijeli kraj 1773. godine oskudijevaše sirkom i prosom. A da 1775. g. ne bi "ni kruha, ni zelja, a umiralo se od gladi i studeni". Iduće godine, 1976., zapisano je, palo je osam snjegova, a 1777. i ljudi i stoka lipsavahu od žeđi i gladi jerbo kiša ne pade više od pola godine. Godine 1782., zapisa autor, sve je smrzlo. Studen, glad, bolest i iscrpljenost kosahu ljude i 1783. g., najviše u susjednim Zavojanima, kad umri 89 stanovnika pa u jedan grob sahranjivaše po 16 mrtvaca.

E, iz Kokorića, malenog mjesta pet kilometara od grada Vrgorca i pod planinskim tabanima, jest jedna lijepa djeva iz plemena Pervana koja se udade za Hasan-agu Arapovića iz Ljubuškog, koji za vrijeme dugogodišnjih Kandijskih ratova (1645. – 1669.), u tursko-mletačkom ratu bijaše ranjen te hasanaginicu otpusti s petero djece. A ona od tuge svisnu. Pa se ispjeva remek-djelo hrvatskog narodnog pjesništva – balada HASANAGINICA. Lirsko-epska pjesma tugaljivog sadržaja s tragičnim završetkom aginove supruge iz Kokorića… U drugoj polovici 18. stoljeća u Kokoriće stiže preko Biokova Putem soli, bogazom od mora prema BiH, talijanski putopisac Alberto Fortis (1741. – 1803.), domaćin mu bijaše kokorićki vojvoda Anton Prvan Prže (? – 1776.). Vojvoda i pjesnik ljubavnih i junačkih pjesama ga ugosti i oduševi te mu pokloni tekst "Hasanaginice" na starohrvatskom jeziku (XALOSNA PJESANZA PLEMENITE ASAN-AGHINICE).

Elem, Fortis koji hrvatski jezik prvi put ču 1765. g. u Istri, "Hasanaginicu" prevede na talijanski jezik i godine 1774. objavi u svom djelu VIAGIO IN DALMACIZIA (PUT PO DALMACIJI). I tako osebujna i tragična sudbina lijepe djeve i hasanganice iz Kokorića dospje u Europu, nakon čega bijaše prevedena na mnoge europske jezike, a i nadahnuće mnogim europskim književnicima. Poput, primjerice, Gothea, Puškina… U Kokorićima sretosmo Zvonimira Pervana, potomka znamenitog vojvode, umirovljenika, poduzetnika, pjesnika, guslara, neumornog vizionara, čuvara kokorićke baštine, vrsnog poznavatelja povijesti Kokorića i Vrgorca, koji nam ispriča:

"Kokorići su malo misto koje je bogato poviješću. Tu su ljudi živili dvi i po tisuće godina prije Krista. Naselje je bilo na brdu Gradina… Ovuda je prolazija put iz Bosne i Hercegovine k moru, za Drvenik, zvan Put soli, a rijeka Betina je bila zaštita od Turaka. Po šest miseci rijeka je bila na polju… Turci su bili u Vrgorcu, ali nikad u Kokorićima. Zapovjednik obrane Kokorića bija je vojvoda Anton Prvan Prže. Iz Pržina roda bila je hasanaginica koja se udala za Hasan-agu iz Ljubuškog, iz političkih razloga, i koja se nakon razvoda ponovo udala za imotskog kadiju. Vojvoda Prže bija je pismen, školovao se u Veneciji, i sve je zapisivao u šiframa. Prže je bija načitan, ima je svoju kulu na dva kata, svoju biblioteku i jednu namjensku sobu punu njegove opreme, naoružanja, prepisaka i knjiga. Volija je čitat… Sve to je izgorilo u Drugom svjetskom ratu 1943. godine kad su Talijani zapalili kulu i sve ostale kuće u Kokorićima. Za sve ovo ja imam dokumentaciju… Inače, Fortis je za vojvodu Pržu čuja od Pržina sina Ivana u sjemeništu u Splitu i tako doša do njega i pisme Hasanaginica".

Vojvoda Prže bijaše izuzetna osoba, profesor Marko Buklijas ga ovak opisa: "Vojvoda je odjeven u ruho kakvo dolikuje starješini patrijarhalnog plemena: uske hlače učkurom pripasane, ječerma i dolama optočena tokama i pucetima, oko vrata svilena marama, za pojasom nož, uz bok buzdovan i kriva sablja. Preko ramena vojvoda je prebacio bundu podstavljenu kunovinom, a i šubara mu je od istoga krzna sa skrletnim suknom, te tako vojvoda i držanjem i ruhom pokazuje odličnika jednog nevelikog hrvatskog plemena".

Pržina kula u ona zla vremena služiše za obranu, a prva škola u Kokorićima bijaše u njoj sve do iza Domovinskog rata kad vizionar i neimar Zvonimir pokrenu akciju ANKETA, STO BLOKETA. Svi se složiše da svako domaćinstvo donese sto bloketa za izgradnju nove školske zgrade. Bilo je – jedna bloketa, jedna marka. I donesoše i eno u Kokorićima nove školske zgrade u kojoj učiteljica Marina Dodig drži četverorazrednu nastavu. Za razgovor jest, za slikanje nije i kaže: "Ove godine imamo četiri učenika u sva četiri razreda, a mogli smo imati deset jer šestero djece iz Kokorića ide u školu u Vrgorac. Ja 30 godina radim u prosvjeti, od toga 25 u Kokorićima. Lijepo je ovdje, moji učenici su dobra, pristojna i marljiva djeca, mi smo ovdje kao jedna mala obitelj. Opet, nije baš lako i jednostavno u četrdeset pet minuta koliko traje školski sat održati nastavu za sva četiri razreda. Jest, škola nam je bila poplavila visine jedan metar pa smo bili preselili u Pržinu školu, kulu".

Uporedo sa školom Kokorićani napraviše i školsko igralište, komotno i za četrdeset učenika, ne samo za četiri: Ivanku, Leonu, Anu i Ivu. No na njemu nema tko "gonjat balun". A prva nogometna lopta u ovo maleno mjesto stiže 1936. g., donese je Dubrovčanin Ignacije Marelić kad ovamo dođe učiteljovati. Te pouči i zarazi nogometnom igrom cijelo mjesto, pa osnovaše i nogometni klub Bratstvo. Žarko Despot pretplati ih na Sportske novine, pokloni im nogometnu loptu i "pumpu s dušicom u kompletu".

Zvonimir nastavi sa zimskom kokorićkom elegijom: "U mistu ima oko 150 stanovnika u 50 domaćinstava. Prezimena su Pervan, Vukšić, Bulog, Klinac, Marinović, Čović, Šendo, Katavić, Pleić i Pervan. Pervani su najbrojniji… U selu imamo struju, telefoniju i vodovod, dva dila doline pripada Kokorićima, a jedan dija Kotezima. Imamo dvije crkve, crkvu sv. Ante obitelji Pervan i mjesnu crkvu sv. Jure. Pripadamo župi sv. Mihovila u Ravči, a župnik je don Pavao Pavić. Iz Kokorića nitko ne odlazi ni gladan ni žedan…".

U ovom malenom mjestu od pamtivijeka je misao vodilja: "Žednog i gladnog napoj i na‘rani, i nikad gosta ne pitaj zašto je doša!". I držalo se do susjeda. Pa se govorilo: "Braća se mogu svađati, ali pobratimi nikada". I uvriježilo se reći: "Prvo pogledaj susida, pa unda na sunce". "Dabogda se zabavija sam sa sobom", bijaše najteža kletva. I besjedilo se: "Kad ima kruva i pure, nema gladi". A toga bijaše kad led i suša pšenicu i kukuruz ne pobraše pa bijaše i robne razmjene. Stariji Kokorićani se još uvijek sjećaju Ane Abelove koja na leđima preko Biokova tegliše kašetu srdela te ih mijenjaše za pšenicu i kukuruz, a i stanovite Antice iz Drvenika koja pržene girice trampiše za kokošja jaja. Vrgorački učitelj Ivan Ujević godine 1896. godine i ovo zapisa: "(…) Seoski narod se hrani obično onim što ima u svom polju i u svom toru. Pod jesen, kada udare mrazi i ledovi, zakolje po koju ovcu, ovna, kozu, jarca, prase itd. (…) i zatim nad vatrom suši. Ovako osušeno meso zovu većinom u Vrgoračkoj krajini "pastrva", premda poznaju dobru ribu koja se isto tako zove". Milivoj Pervan (79) reče: "U selu je bilo blaga i sitnog i krupnog zuba, bez njega se ne bi moglo opstat. A sada u selu od svega toga imaju samo četri koze, dvi u mene, dvi u još jednog čovika. Ništa više, ni kokoši. Kad sam bija dite bilo mi je lipše neka nisam ima kruva. Kad sam ja iša u osnovnu školu bilo nas je pedeset i dvoje dice u četri razreda. Škola je bila u Pržinoj kuli… Umisto gostijone u selu imamo aparat da se može popit pivo. Bilo je vina na vagune. Moj ćaća je ima loze na trinest mista, sve je na motiku radija, vagun grožđa je dava vinariji u Vrgorcu".

Ovdje se i vino držalo hranom, a ne pićem pa se i zborilo: "Kad je dobar ručak ili večera triba se napit dobrog vina, a kad je ručak slab, vina triba dodat da se poboljša ‘rana". A kad se na ovom prostoru početkom 19. stoljeća, od 1825. godine, počeše saditi krumpiri, narod reče e da je "kunpir otira glad iz kužine". Bijaše "glad, golota, gospodaru" pa se iseljavalo, odlazilo gdje je toga manje.

"Da bi misto opstalo i da bi se zaustavilo iseljavanje", kazuje neumorni Zvonimir, pokretač svih akcija i projekata, "netko je morao sve to pokrenuti i realizirati. I u svemu smo uspjeli osim u realizaciji projekta izgradnje 19 terena za golf. O golfu nisam ništa znao pa sam otiša u Novi Zeland vidit šta su to golf-tereni… Badava. Kad sam se vratija rekli su mi ‘ti si 20 godina isprid nas, mi tebe ne razumimo‘. Napravio sam i program za uzgoj jagoda u Kokorićima, izvršili smo komasaciju radi okrupljavanja posjeda, a prvi koji je krenuo u uzgoj jagoda u vrgoračkom kraju je Zlatan Polić". Gospođa Vedrana Klinac doda: "Ja i moj sada pokojni suprug Tihomir smo prvi donili jagode u Kokoriće prije 30 godina. Od jagoda smo školovali četvero dice, napravili kuću sebi i sinu kuću s bazenom. Ko oće radit ovde se od jagoda može lipo živit. I živi se lipo". Baš kako deseterački ispjeva pjesnik Ivan Pervan: "Kokorići, selo u dolini/uzor ti si svoj okolini/tebe krasi tvoja postojbina/i bogatstvo vode koje ima…".

Kokorići imaju i ono što rijetko koje maleno mjesto ima – HELIDROM, uzletište i sletište za helikoptere. Kako? Zvonimir reče: "Ovako: Godine 2004. alpinist Stipe Božić mi reče: ‘Ti napravi helidrom, ja ću dovesti helikopter‘. Tako i bi". Zvonimir ga o svom trošku izgradi na brdu Glavica na koju se otada 50 puta helikopter spusti i toliko života spasi prevozeći ih iz Kokorića u splitsku bolnicu. Mate Pervan bijaše pedeset i prvi bolesnik te kaže: "Da me jučer helikopter nije pribacija u Split u bolnicu, ja s tebom ne bi danas priča. Umra bi, u grlu mi je zasta zalogaj pa ni gori ni doli. Inače, ja ovde imam sve, samo nemam zdravlje. Prista sam se bavit jagodama zbog bolesti, a ostavit ću i lozu, imam 3000 panja loze. Kokorići su jedno lipo malo misto kojega svi zaobilaze, pa se može reć da smo ni na nebu ni na zemlji. Imamo najjaču i najčistiju podzemnu rijeku zbog koje često za doć u Kokoriće i otić iz Kokorića triba lađa. I nama ovde triba tunel da odvede vodu kad dolina poplavi. Meni je voda bila sedam metara u kući… Kad Betina prokuklja, u Kokorićima je lađa, neretvanska trupa, glavno prijevozno sredstvo". Supruga mu Ankica nadožunta: "Kad sam ja prvi put došla u Kokoriće iz Prologa u Hercegovini, kad sam se udala, rekla sam sama sebi – Bože moj, ko živi u ovoj rupi! Krupa u Duvnu, meni na guvnu…". Mlađahni Dejan Pervan koji nas počasti suhim smokvama ustvrdi: "Meni je ovdje lipo i dobro, oženjen sam, imam dvoje dice, radim u HEP-u u Vrgorcu. Ovdje imaju svi uvjeti za dobar i lip život. Okrećemo se i mi turizmu, već imamo pet kuća za odmor".

Nema odmora dok traje obnova, poodavno zaključi marni Zvonimir i obnovi sve napuštene i zapuštene Pervanove kuće na Pervanovoj glavici. I Glavica postade ETNO-SELO u SELU, muzej na otvorenom, čuvar kokorićke baštine i povijesti života. U kojem nema što nema i u kojem svaka obnovljena kuća ima svoje ime: Kuća pjesnika Tina Ujevića, Kuća alpiniste Stipe Božića, Nikolina kuća, Franina kuća, Desina kuća, Marinova kuća, Danina kuća, Kuća kovačije, Kuća knjige, Kuća bačve… Tu su vodovod i struja, 100 maslina, dva bazena (modri i zeleni) i jedinstvena parna kupelj, sauna. Sauna u velikoj DRVENOJ BAČVI! Koja me podsjeti na grčkog filozofa Diogena (403. – 323.) koji u bačvi spavaše. Razvidno će biti, elem, Zvonimir etno-selom u selu ote zaboravu način života i vrijeme pure, popare i cicvare, kad vinogradu nije trebala molitva, nuder, nego motika.

Zvonimir osjeti potrebu istaknuti pa istaknu: "Sve naše projekte u Kokorićima podržala je i pomogla Splitsko-dalmatinska županija na čelu sa županom Blaženkom Bobanom".

Pri kraju dana na Biokovo se spustiše oblaci, a na SELO JAGODA spusti se magla. Kad se na Buninu spusti proljeće i Betina vrati pod zemlju, kad se male zebe uspjevaju i kokotići procvjetaju, Kokorićima će zamirisati jagode…