Prije nekoliko mjeseci Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba je u središnjoj zgradi Gradske knjižnice u Zadru organizirao i prvi put javnosti predstavio zanimljivu izložbu "Roga, zvijezda, šiška...".
Zaboravljeni su to ukrasi Dalmatinske zagore i zadarskog zaleđa, koji su nakon mnogo godina ponovno u središtu zanimanja javnosti. Pogotovo kada se planira njihova zaštita kao nematerijalno kulturno dobro RH. Prije nego vam objasnimo čemu su u prošlosti služili ti predmeti, jer pretpostavljamo da je većina naših čitatelja, kao i potpisnik ovih redaka, prvi put vidjela takvo što, potrebno je objasniti da je riječ o svojevrsnom zvjezdolikom predmetu koji se izrađuje od kartona i tkanine, a unutar Lijepe naše do današnjih su mu dana pozornost posvećivale samo rijetke nositeljice te tradicije, u pravilu žene.
Stari tradicijski ukras
Njihova izrada uglavnom je ukorijenjena u okolici Benkovca, Stankovaca, ali i u Biteliću u općini Hrvace. Među tim starim kamenim kućama ponovno se budi interes za taj jedinstveni tradicijski ukras – rogu, šarenu zvjezdastu figuru koja se nekada izrađivala u gotovo svakom domaćinstvu.
– Kao dijete u meni je tinjala želja da nešto stvaram u rukama. Jednostavno je to bio nekakav poziv. Zato bih, kada bi majka nešto šila ili krojila, uvijek znala uzeti onaj odbačeni komadić tkanine pa bi se time zabavljala izrađujući nešto po svome.
Onda negdje početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, ni sama ne znam kako, po selu su se počele izrađivati roge. Naši stariji to nisu radili, a onda odjednom ti ukrasni predmeti bili su svakodnevica našeg ondašnjeg života. Najviše se to radilo kod ovaca i krava u paši. Čuvajući njih, zabavljali smo se njihovom izradom. Ma nisi onda imao ni previše papira, o kartonu da ne govorim, a kamoli tkanine. Onda radi od čoje, sukna..., što si imao.
I tako malo-pomalo svaka tadašnja djevojka u dotu je nosila ovaj ukras. Ni šarenilo boja ni veličina zvijezde nisu odavali njezino bogatstvo ni siromaštvo, ali obavezno se taj ukras nosio sa sobom u novi dom – kazuje nam Matija Jukić o počecima stvaranja prvih roga u Gornjim Jukićima, odnosno donjem Biteliću.
Više od dekoracije
Taj ručno rađeni ukras izrađen od kartona i šarenih tkanina, najčešće ostataka starih narodnih nošnji, a svaki komad pažljivo je obrubljen zlatnim ili srebrnim nitima, nekada običnim koncem, uglavnom je resio zidove iznad uzglavlja, a služio je i kao zavjetni dar u crkvama ili svadbeni ukras.
– To nije samo dekoracija, to je naša povijest i naša duša – dodaje Matija, svojevrsna dizajnerica današnjih dana, ističući kako je taj unikatni predmet, koji se nekad izrađivao u zimskim mjesecima uz ognjište, danas gotovo zaboravljen.
– Kako zaboraviti dane i noći provedene na starom drvenom stolcu, tu ispod još starije murve gdje sam onda, evo i danas, slagala ove komadiće kartona i tkanine. Prije bi se znalo, opet ako si imao, prilijepiti i koji komadić stakalca. Nekakvo ogledalce ili staviti između ovih cvjetova kakvu pupicu, tada si bio glavni. Sada tu na oboru ispred kuće sjedimo samo nas dvije – upire prstom ova sedamdesetosmogodišnjakinja na dvanaest godina mlađu Milicu Jukić.
Jednako kao i Matija, i Milica je žvelta u rukama. I dok govori, ne diže pogleda sa svojih rukotvorina. Potrebno je svaki komad dobro podvezati. Ne bi bilo dobro da se sve raspadne. A znalo se i to događati. Posebno kada su još kao djevojke učile zanat.
– Ako ćemo raditi po zanatu, onda je za izraditi jednu ovakvu rogu potrebno prethodno izrezati šezdeset kartončića u pravilu rombastog oblika. Koje kasnije jednog po jednog obložite raznobojnom tkaninom i koncem zašijete u rubove kartona.
Zatim tih pet komada ili, ako hoćete, latica, spajate u obliku ruže i u sredinu zašijete pupicu. Netko danas stavlja perlice, ali to nije prirodan materijal. Potom spajanjem dvanaest takvih ruža dobijete ovu prekrasnu rogu. Za izradu jednog takvog predmeta potrebno je dva dana, da glavu ne digneš. Eto, to vam je naš zanat – pojasnila nam je Milica.
Potrebna zaštita
Izrada šiški, zvijezda, roga ili kako ih još sve zovu, za nju je svojevrsna likarija. To joj pričinja veselje. Zbog njih je pobijedila i rak. To je ispunjava i svaki slobodan trenutak sjeda za stol prebirući komadiće platna i kartona, tražeći ono najbolje, a svaki vršak i spoj izrađen je s pažnjom koja nadilazi samu estetiku, pa je zbog toga roga odraz duhovnosti, zajedništva i identiteta. Ono najupečatljivije što čovjek ponese tu s južnih obronaka dinarskog masiva.
One nisu samo zaboravljene zvijezde Dalmatinske zagore koje se eventualno čuvaju u sjećanju. Već duboka, ali, nažalost, nedovoljno poznata povijest. Koju ove dvije "dizajnerice" žele oteti iz zaborava.
Slažu se da je potrebna zaštita roga kao kulturnog dobra. Želeći da i mladi nauče njihov zanat. Stoga su česti gosti na brojnim radionicama kulturne baštine od Zadra do susjedne BiH, gdje su rado viđeni posebno zbog svoje autohtonosti i jedinstvenosti izrade starih predmeta s efektom sjaja i posebnog ugođaja. Svrstavajući ih u rijetke entuzijaste, što je ponukalo pojedine istraživače etnografije da se pročuje za njih i njihov rad.
Otud i želja da se ova vrijedna rukotvorina zaštiti kao nematerijalna kulturna baština, kako bi se potaknulo njezino očuvanje. Nekoliko starih primjeraka još se može naći u privatnim etnografskim zbirkama, ali najveće bogatstvo još uvijek čuvaju stare škrinje i ormari u domovima Zagore, gdje roge stoje kao nijemi svjedoci jednog toplijeg, povezanijeg vremena.
Narodne nošnje
Upravo u tim škrinjama i ormarima ili onim drvenim baulima krije se još nešto. Stoljetno je to bogatstvo starih nošnji Cetinske krajine kojima su dozu modernoga dodale Matija i Milica.
– Ne samo dodale, nego sve ovo što vidite sama sam otkala za svoga sina. Tri kompletne narodne nošnje koje sam izradila na svom tkalačkom stanu. Sve ovo što vidite rad je mojih ruku. Ima dosta toga staroga što smo sačuvali od pradjedova i šukundjedova i u čemu će moj sin Miro na blagdan Gospe Sinjske nositi njezinu sliku – ponosna je Matija kako na nošnju, tako i na sina.
– Već sam vam rekla da smo svoj život posvetile tkanini, iglici i koncu. Ma sam danas još žešća. Je da imam godina, nosim i naočale, ali ne da se baka Matija rđi. Želim ostaviti nešto iza sebe. Je da sam toga poprilično nakupila. Međutim, još mogu, pa radim. Jednako kao i Milica, i ona je čudo toga otkala i opet ne staje. To je naša zabava i zdravlje. Pa neka govore šta god hoće – ne da se Matija.
Još da imaju kakvi prostor u Biteliću, na primjer jednu učionicu u staroj školi gdje bi mogle i mlađima prezentirati i nošnje i rogu. Njihovu izradu i vrijednost. Za ovakvo što vidjeti ljudi dolaze iz cijele Hrvatske, a bome i stranci. Dive se, pitaju, naručuju. Samo u nas k‘o malo šteka. Da nije njihova KUD-a Cetina i Tradicijske udruge Bitelić, malo toga bi se znalo o ovim vrijednim čuvaricama baštine podno Dinare.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....