Volim sve sportove, nisam od onih kojima je samo Hajduk đir, a nogomet jedina tema. Sportska kultura puno je šira od toga. Za one koji istinski vole sport. Pa tako i hrvanje. Pratim ga od malih nogu, a malo jače sam se navukao prije deset godina kada me Tomislav Radanović zvao da u Slobodnoj poguram malo priču o hrvanju u Splitu jer su nakon godina i godina životarenja on i nekoliko prijatelja vratili u život klub Split osnovan još 1953. godine.
Tada je Jure Čubelić bio prvo ime kluba, glavna uzdanica. Momak koji je s Jadranom bio prvak države u vaterpolu, koji je trenirao judo i koji je splitskom hrvanju donio prvu medalju u grčko-rimskom stilu nakon 15-ak godina. Pao je i intervju, počeo sam hrvanje ozbiljnije pratiti i putem youtube videa.
Vrhunski sport za prave atlete, borilački sport nevjerojatnih zahvata, bacanja, izuzetno zahtjevan sport, olimpijski sport napornog treniranja i velikih odricanja, koji najčešće "ne vraća” uloženi trud. Ako digneš neku jaku medalju super, a to je jako teško u svijet hrvanja, dok nekog novca i popularnosti, zvjezdanog statusa, nema ni u tragovima. Barem kod nas u Hrvatskoj.
No, kako god, opet sam se, nakon deset godina, našao s Tomom. S predsjednikom kluba. S njim je bila i trenerica Vanesa Vuljan, povod je bio regionalno natjecanje u Splitu, uz to i lijepa priča o klubu koji okuplja veliki broj članova i radi jako uspješno. Međutim, kroz razgovor su opet isplivali problemi koji muče splitsko hrvanje, nadam se da će i ovaj tekst pomoći da se barem dio istih riješi.
Tomo, hrvanje je oduvijek bilo sport kontinenta, Like, Moslavine, Zagreba... Gospić, Petrinja, Sisak... No, budi se Dalmacija, uz Split jako dobro rade Zadar i Šibenik.
- I Istra isto, četiri kluba ima, odlične rezultate. Dalmacija je sada okej, uzimamo i medalje, Zadranin Roko Strika ima europsku broncu u kadetskom uzrastu. Ali, što se hrvanja u Splitu tiče, da nema žrtve nas nekolicine od toga ne bi bilo ništa.
Pretpostavio sam da je sve na entuzijazmu pojedinaca, tako je u većini pojedinačnih sportova, pogotovo borilačkih.
- Prošlu godinu smo sudjelovali na čak 27 natjecanja u svim uzrastima, ogromne su to obaveze, traže puno odricanja, cijeli se dajemo u to.
Koji je glavni problem koji vas muči?
- Nedostatak adekvatnog prostora, samim time i termina za treniranje. U klubu imamo 83 djece, mogli bi ih imati i dvostruko više, ali nemamo prostora ni termina. Morali smo stopirati upise, i ovako smo prekapacitirani.
Trenirate u dvorani na bazenima u Poljudu, treba vam veća.
- Definitivno bi nam trebala veća od ove u kojoj termine dijelimo s mažoretkinjama i s Kineziološkim fakultetom. Realno, u njoj trening mogu raditi osmorica seniora, a nas bude petnaest. Ona je veličinom za 12 djece iz škole hrvanja, a njih bude i trideset na treningu.
Pa ti treniraj.
- Improviziramo. Ne možeš djeci reći da ne dolaze na svaki trening. Svi treniraju zajedno, početnici, rekreativci i natjecatelji, a nisu svi na istoj razini sposobnosti. Prilagođavamo se na uštrb natjecatelja.
Ajde da smo i to doživjeli, da u gradu baluna moramo stopirati upis djece u hrvanje jer za svih nema mjesta.
- Dolaze nam i iz Kaštela, Podstrane...
Nije lako u Splitu, gradu baluna, košarke, vaterpola, rukometa, tenisa i drugih popularnijih sportova djecu privući u hrvanje. Vanesa, kako animirate djecu da upišu baš hrvanje?
- Prezentacijama u školama. Bude im to zanimljivo, ali kada dođu kući tamo ih dočeka sto letaka iz drugih sportova, pa većinom idu na balun, taekwondo, gimnastiku, judo... Za hrvanje su najveći interes pokazali roditelji vrtićanaca koji su kineziološki pismeniji od očekivanja, traže bazični sport za djecu kao što je hrvanje, da imaju bazu za dalje.
Neki dolaze i po zdravstvenoj potrebi.
- Nekoliko njih došlo nam je na preporuku fizijatara, zbog kontakta, komunikacije, najviše zbog senzomotorike. Hrvanje im rapidno poboljšava stanje.
Vanesa studira na Kineziološkom fakultetu, smjer kineziterapija, u klubu vodi vrtićku grupu. Splićanka je hvarskog podrijetla, dida je iz Sućurja.
- Nije nam bitan samo rezultat već da djeca kroz hrvanje steknu zdrave sportske navike.
U klubu je pet trenera, Tomislav Radanović, Krešo Škugor, Josip Blažević, Vanesa Vuljan i Aleksandar Sidorenko. Danas je to pjesma u odnosu na ono što je bilo prije deset godina kada je pokrenuta nova priča splitskog hrvanja.
- Od 2016. smo oživjeli rad kluba koji za dvije godine slavi 75 godina postojanja. Nikada prije nismo imali uzraste djece, samo seniore i veterane.
Sada ih je 83.
- Tada je u klub došao Josip Cindrić iz Zadra, aktivni hrvač koji je u Splitu upisao Kineziološki fakultet. Trenirao je s nama pa se rodila ideja da formiramo dječje grupe koje će on trenirati. Josip se toga dobro uhvatio, odradio pokazni sat u osnovnoj školi Skalice, angažirao se vrhunski, skupili smo prvih desetak djece.
Za Cindrićem je u klub došao i kolega s fakulteta Krešo Škugor, počeli su skupa raditi s djecom. Potom i Vinko Božiković, Vanesa Vuljan, te prošle godine i trener iz Bjelorusije Aleksandar Sidorenko koji je bio četvrti na Olimpijskim igrama u Atlanti u grčko-rimskom hrvanju.
- Sidorenko je bio trener U15 reprezentacije Bjelorusije, radio je i u akademijama u Indiji, Švedskoj, Poljskoj i Njemačkoj. Donio nam je sasvim novo iskustvo, drugačiji prinicip rada.
Stigli su i rezultati, medalje.
- Sve se dobro posložilo. Prošle godine smo u uzrastu starijih dječaka imali dva državna prvaka i još jednog u mlađim dječacima. Nedavno na kadetskom prvenstvu i jedno drugo mjesto, što je za nas jako dobar rezultat jer su ”gori” ozbiljni klubovi s ozbiljnim sustavom, dva treninga dnevno, paze na karijere mladih sportaša, imaju postavljen cijeli sustav.
Deseta je godina otkako je klub prodisao.
- Imamo lijepih planova za dalje. Prebacili smo treninge slobodnog stila u Obrtničku tehničku školu, stavili našu podlogu, jer nam postojeća dvorana na bazenima u Poljudu nije dostatna. Imamo pet grupa: 23 djeteta vrtićana, pa još 25 početnika u dobi od 7 do 11 godina, pa njih 35 u školi hrvanja od 12 do 17 godina, ovih starijih je skoro 50, sve skupa imamo 136 registriranih članova.
Tomo, objasni ti nama razliku između grčko-rimskog i slobodnog stila? Uvijek se to spominje u vijestima, a mnogi ne znanju u čemu je kvaka.
- Osnovna razlika je u tome da je u grčko-rimskom stilu zabranjeno bilo kakvo aktivno korištenje nogu, dopuštene su samo tehnike od pojasa naviše. Kod nas je popularniji grčko-rimski stil, u Europi isto, a u Americi slobodni. Dok nismo oživjeli rad kluba i u nas je bio dominantan slobodni stil jer je tada hrvanje bilo dosta povezano s judom, ali smo htjeli to razdvojiti, da bude striktno samo hrvanje.
Dosta momaka trenira i hrvanje i judo i ju jitsu, srodni su sportovi, sličnih tehnika, zahvata.
- Prije je to bilo izraženije, sad je manje, pogotovo judaša. Iz đije nam još dolaze, ali manje.
Koje su danas uzdanice kluba, talenti, na kome ćete graditi rezultatsku budućnost kluba?
- Krešo Škugor je nastupio sada na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu i na Europskom isto, u slobodnom stilu.
Duje Plazibat je mlađi dječak, prošlogodišnji državni prvak, pozivan je u kampove reprezentacije.
Edvard Mukidjam i Leopold Aljinović su bili U15 prvaci, tu smo bili treći klub u ukupnom poretku prvenstva među 27 klubova.
Stipe Mustapić je isto veliki potencijal.
Svakako moramo spomenuti i odvjetnika Ivu Smrku, čovjek ima više od 50 godina i trenira svaki dan, bio je drugi na Svjetskom prvenstvu veterana, legenda je kluba - referirao je predsjednik kluba.
Hrvanje u Splitu raste i rezultatski i brojem članova. I pati za većom dvoranom. Jer bi tada i članova i medalja bilo još više. U gradu baluna, košarke, vaterpola... što je poseban uspjeh. Treći među 27 klubova u državi. Podržimo ga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....