U 76. godini života preminuo je Nikola Mužinić Džinks, čovjek koji je cijeli svoj život posvetio nogometu. Nakon igračke karijere nastavio je kao nogometni sudac, a potom i kao trener u klubovima Poljičanin, Orkan, Val i Dugopolje. Od 2008. godine obnašao je dužnost predsjednika NK Poljičanin 1921., ostavljajući iza sebe dubok i prepoznatljiv trag u razvoju kluba te lokalnog nogometa.
Tim povodom prisjećamo se intervjua koji je prije tri godine dao našem novinaru Marku Didiću, u kojem je govorio o svom bogatom nogometnom putu, radu u estradi, obitelji, te ljubavi prema klubu kojem je posvetio velik dio života. Cijeli intervju možete pročitati na linku.
Kada “preorete” sve nogometne terene po Hrvatskoj i zavirite dublje u odnose ljudi koji vode te hrvatske klubove, teško ćete naići na nekoga kao što je 73-godišnji Nikola Mužinić zvani Džinks, predsjednik dalmatinskog petoligaša Poljičanina iz Srinjina.
Džinks je od 1972. do 1990. godine bio i estradni menadžer koji je organizirao tri tisuće koncerata, prešavši u svojim automobilima oko tri milijuna kilometara, a sve je koncerte organizirao iz pošte u obližnjim Tugarima koja mu je bila i ured i dnevni boravak.
On je u Poljičaninu bio i igrač i trener, tri puta je bio predsjednik a ovaj treći mandat mu traje već petnaest godina. Koliko Poljičanina voli najbolje nam govori njegova supruga Vera, koju svi zovu Vjera:
- On je i kuću spreman staviti pod hipoteku za Poljičanina. Koliko je novca dao ni mi ukućani ne znamo. Mi mu stalno govorimo da smiri malo emocije - smije se Vera.
Nikola kaže da će sigurno jednog dana kad umre, sve što su namijenili za njegov sprovod - osim kapsila - ići kao donacija klubu, ali se ljuti na teoriju da kad umre on, umrijet će i klub.
- Neće, nemojte tako. Imamo mi dobru upravu i uvijek se odazovu za sve što treba, ali mi nisu baš za hodati i moliti za klub okolo. Drugačije bi bilo da imamo svoju općinu, ovako je puno teže kada ovisimo o Splitu - reče nam Nikola dok njegova supruga na stol iznosi sve što jedna dobra domaćinska kuća treba imati. Više vrsta likera, kavu, a ubrzo su na stol stigli i “plodovi sa roštilja”, dovoljno za jedan mali pir, a ne za mene, fotoreportera Pauna Paunovića i Džinksa, diva od dva metra i 115 kila čiste dobrote.
- U mojoj kući je bila cijela estrada bivše zemlje, a i svi nogometaši Hajduka i svi su se osjećali kao kod svoje kuće. Držali smo godinama i konobu “Džinks” koja već desetak godina ne radi, velika je to fatura. Još i sada se sjećam kada je pjevačica Josipa Lisac sa štiklama i šeširom u kolicima vozila moju Zrinku po Srinjinama ili Zlatka Pejakovića, Bijelog dugmeta i ostalih kada smo lumpovali i ludovali bez zadrške - govori Džinks.
Nikola ima jednu veliku manu, nema fotografija iz tog doba. Emocije kaže nosi u srcu a ne na papiru, a za najbolje prijatelje iz svijeta estrade i nogometa smatra Zlatka Pejakovića i pokojnog Zvonka Begu s kojim je i igrao u Uskoku iz Klisa. Nije ostvario neku veliku nogometnu karijeru, ali je ponosan što su ga, zbog izgleda, navijači ugasle splitske Nade i tadašnjeg Jedinstva iz Srinjina zvali Osim po legendarnom igraču Ivici Osimu.
Nadimak Džinks je dobio dosta kasno po ogromnom mačku Džingiskanu iz crtanih filmova.
- Bio sam mulac i s prijateljima se zabavljao te sam se popeo na stolicu kako bi popravio koltrinu. Pao sam sa stolice i probio drveni pod u kući a oni su me od tada zbog tog skoka jednostavno nazvali Džinks. Nije da mi smeta - smije se.
Na domaćoj estradi ga dosta toga smeta, mada je radio velike poslove u zlatno vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je itekako bilo para.
- Zlatko Pejaković, Neda Ukraden i Josipa Lisac su jedini izvođači koji nisu tražili novac ako ne bi bilo ljudi na njihovom koncertu, sve drugo sam morao pokrivati ja, ako ne bi bio dobar odaziv publike. Neda je govorila: “Džinks nisi ti na plakatu, nego ja. Ako nema ljudi nema ih zbog mojih pjesama.” To je bilo rijetko, ali se znalo događati. Nekad bi moja žena Vera, koja je radila u omiškog Galeba, morala dignuti kredit da bi ja pokrio gubitke na koncertu, ali nikada Mužinići nikome nisu ostali dužni - ponosan je na svoj menadžerski posao.
Nikola je 2014. imao rak debelog crijeva, prošao je, kako nam reče njegova supruga Vera, dvanaest kemoterapija i osamnaest ciklusa zračenja. Shrvalo bi to mnoge, ali ne i ovog diva koji nikada nije izgubio duh, samo je kaže izgubio kilograme.
Direktno s kemoterapija, iz bolnice, bi išao u klub, ništa nije htio propustit šta se tamo događalo. Navijači Poljičanina su baš u to vrijeme na turniru u Barceloni, gdje im se uz sve želje nije mogao pridružiti, izvjesili nekoliko transparenata podrške: “Mi imamo Đinksa, šefa svog”.
”To su mlađi momci i hvala im na tome, s ponosom držim tu njihovu sliku na zidu kod kuće.” reče nam Džinks.
Džinks je veliki prijatelj pjevača Marka Perkovića Thompsona s kojim se često čuje.
- Dva njegova sina su igrala za Poljičanin, a i on nam je, zajedno s pokojnim Kićom i nizom klapa i KUD-ova, besplatno pjevao za klub. Šta reći, divan čovjek, ali nažalost s njim nikada nisam radio ništa poslovno. Šteta, bila bi to dobra kombinacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....