Sve je izgledalo idilično. Poljud pun, travnjak zelen, oku ugodan, a ni večer nije bila hladna. Zna na Poljudu i usred proljeća biti ‘šljiva‘, ali ova je noć bila nekako blaga. Sve kao stvoreno za pravi sportski i patriotski spektakl.
Kockica na sve strane, mlado i staro, žene i muškarci, svi su s nestrpljenjem čekali vidjeli uživo Luku Modrića, Joška Gvardiola, Ivana Perišića i ostale Vatrene. I OK, Mbappéa, Dembelea i ostatak razvikanog, a na kraju i potučenog francuskog društva.
Uglavnom, prvo francuska himna, a potom i Lijepa naša. Ispod nas se smjestio čitav red kolega iz Francuske. Uživali su u Marseljezi, pjevušili.
Potom je na red došla i hrvatska himna, prvi takt, drugi... Čuje se s razglasa, a onda...
Uzvrpoljile su se francuske kolege, gleda jedan, vrti glavom drugi, bocka onda laktom trećega. Vidim da se nešto došaptavaju i klimaju glavom. Što se događa?
Onda se jedan od njih, sredovječni gospodin, odlučio postaviti pitanje.
- Vi ne pjevate na vašu himnu? - začuđeno će.
Hm? Počeo i ja gledati okolo, doista. Malo tko je pjevao. Pa gdje je nacionalni naboj? Što odgovoriti Francuzu prije početka velikog boja? Brzo smišljam neku varku...
- Pa onako, kako kad. Nemamo baš neki pisani običaj - vrpoljim se sada i ja.
Slegnuo je ramenima, ne vjerujem da je ‘popio‘ priču.
Uglavnom, eto, Francuze je šokiralo što Hrvati, tako ponosni kad se priča o njihovoj domovini, na taktove Lijepe naše ni usta da otvore. Tek rijetki. Jesu zato kasnije na Thompsona. E sad, da mu to objašnjavam, nije bilo vremena.
Au revoir.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....