Slaven Bilić na Maksimir je stigao s popisom, a Luka Stojković isporučio mu je dvije dopune. Obje su, doduše, završile u riječkoj mreži, a ne na papiru, ali teško je zamisliti bolji način da se izborniku, koji je nekoliko sati ranije objavio imena 32 kandidata za utakmice s Engleskom i Češkom, pošalje poruka, pišu Sportske novosti.
Stojkovića, naime, na tom popisu nema, premda su ondje Josip Mišić i Toni Fruk, dvojica nogometaša koje je Bilić također gledao u maksimirskom derbiju. Dominik Kotarski, jasno, nije sporan, kao ni Dion Drena Beljo s ovakvim brojkama. No dok su oni svoje mjesto u reprezentativnoj čekaonici već osigurali, Stojković je, eto, dvama pogocima ponovno otvorio pitanje: zaslužuje li Stojković reprezentativni poziv?
Ključno je to pitanje nakon (ne samo) derbija, a odgovor, barem ako ćemo suditi prema onome što je protiv Rijeke pokazao, ne bi trebao biti posebno kompliciran. Ali, eto, Bilić nije došao s nagradama. Prema onome što čujemo, to mu nije bila niti namjera. Ideja koju ima, nije bila osporena, bez obzira na sve što je vidio.
Pritom, oko Stojkovićeve kvalitete teško da će se itko ozbiljan sporiti; on ima potez, dribling, udarac, može iz ničega napraviti nešto, što je u Dinamovu posljednjih mjeseci prilično često sterilnom nogometu osobina koju bi valjalo posebno cijeniti, štoviše, bio je "the" moment vrijedan Dinamovih iskoraka, uostalom, i Rijeka bi o tome mogla ponešto ispričati. Prije pet mjeseci u Osijeku joj je dvaput zabio u finalu Kupa i Dinamu donio trofej, a sada je, gotovo po istome receptu, dvaput pogodio i na Maksimiru. Četiri pogotka, dakle, u dvije utakmice s Rijekom, dakle, i to u susretima koji nisu bili baš lišeni rezultatskog značaja.
Međutim, ili ali, kako god, upravo se u svemu tome skriva neobična situacija: Dinamo, čini se, vrlo dobro zna što od Stojkovića želi, no pitanje je zna li jednako precizno što Stojković jest - desetka koja se spušta po loptu, krilo koje ulazi u sredinu, osmica koja napada prostor iz drugoga plana? Ili, pojednostavljeno, igrač čiji se stvarni potencijal još uvijek pokušava ugurati u neku od pozicijskih ladica? Prije otprilike dva mjeseca, u jednom razgovoru iz utrobe Dinama, čuli smo prilično zanimljivu procjenu:
- Stojke je danas školski više osmica nego Miha Zajc.
Teška generalizacija, jer Zajc, barem tada, radije će primiti loptu, organizirati, povezivati i diktirati ritam, dok će Stojković potražiti prostor, napasti suparničku liniju, krenuti u dribling ili završiti akciju. Dakle, razlike su jasne, baš kao i ideja da je Dinamo u Stojkoviću dobio veznjaka koji ne mora živjeti isključivo od lopte u nogama, nego je jednako opasan kada je napada bez nje. Uostalom, oba pogotka protiv Rijeke bila su i potvrda takvoga profila. Ali u razgovoru iz reprezentativnih krugova, par mjeseci kasnije, Stojkovićeva se pozicija promatra ponešto drukčije:
- Ima potez, dribling, šut, trku..., no defenzivno postoji prostor koji ne zauzima. A to mu nedostaje.
I u tome je, zapravo, i očito, kvaka: kada se Stojkovića uspoređuje s reprezentativnim veznjacima, njegovi su atributi bliži Luki Sučiću nego Petru Sučiću. Nije to nevažna razlika. Jedan je naglašenije kreativan, napadački profiliran, s udarcem i potezom kao ozbiljnim argumentima, drugi je igrač intenziteta, odgovornosti u oba smjera, pokrivanja prostora i zatvaranja rupa. Jasno, obojica nude više od tih pojednostavljenih definicija, ali kada govorimo o Stojkoviću, upravo je ta razlika ključna. Dinamo u njemu vidi osmicu, dok ga se kroz reprezentativne kriterije trenutačno lakše može zamisliti kao desetku, drugog napadača, pa čak i svojevrsnu devet i pol.
I, pazite sada, nije nužno da je ijedna od tih procjena pogrešna. Kada stanemo na tren, obje konstatacije mogu biti točne: Stojković, naime, nije igrač kojemu treba objašnjavati gdje je suparnički gol, što je, uostalom, protiv Rijeke pokazao četiri puta u pet mjeseci, ali koliko je igrač kojemu ne treba objašnjavati gdje mora biti kada lopta krene prema njegovu golu? Tu se, očito, otvara prostor za raspravu, pa i argument da u reprezentativnoj konkurenciji, u kojoj se mjesto među veznjacima ne dobiva samo na temelju napadačke produkcije, njegova pozicijska nedefiniranost trenutačno ipak predstavlja određeni minus.
Uglavnom, Stojković je riješio Rijeku, donio Mariju Kovačeviću novi odmor, ali Biliću nije nužno donio razlog da vlastiti popis stavi u znak pitanja. Dapače, dva pogotka samo su dodatno naglasila ono što se o Dinamovu veznjaku već zna: da ima ozbiljnu napadačku vrijednost, ali i da njegov nogomet još uvijek nije posve definiran u kontekstu onoga što reprezentacija traži. Spasio je Kovačevića, u prijevodu, ali, eto, nije Biliću dao - to...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....