Toni Fruk, svestrani ofenzivac Rijeke, proglašen je najboljim nogometašem godine u anketi koju je Tportal proveo među nogometnim kapetanima 23. godinu zaredom. Naslov najboljeg igrača Fruk je osvojio s 96 bodova, 32 više od drugoplasiranog Marka Livaje.
Fruk je godinu zaključio razgovorom za Dnevnik Nove TV, otvorene su brojne teme, nogometaš Rijeke prvo se osvrnuo na osvojenu nagradu
- Veliko priznanje. Kažem, moja ekipa je velikim dijelom zaslužna za ovu nagradu, normalno i svi ostali koji se brinu o mojim izvedbama, i u klubu, i van kluba. Kad sam vidio na videu kakvi sve igrači su osvajali ovu nagradu, posebna čast mi je biti s njima na popisu.
Posebno znači kad vas odabere konkurencija, rivali?
- Apsolutno. Mislim da oni najbolje vide realnu situaciju na terenu, igraš protiv njih par puta kroz sezonu, tako da sigurno mi puno znači nagrada kada te sportski rivali izaberu.
Livaja je bio najveći konkurent i dao je Fruku maksimalan broj bodova.
- Svaka čast, to pokazuje veliki respekt i baš sam komentirao s nekim, koliko je zapravo on u teškoj situaciji, on je cijelo vrijeme tu u konkurenciji za sami vrh, a vjerojatno je ono, malo glupo glasati sam za sebe, tako da, veliki respekt.
Osvrnuo se Fruk i na svoje početke...
- Pa bilo je stvarno jako teško... Normalno, velike zasluge mojim roditeljima što su se toliko odricali. Navozali se, do Osijeka, svaki dan tamo i nazad, to je 100 kilometara, nije to mala stvar. Iskreno, meni se to ne bi dalo raditi. Bilo je naporno. Još su bili i naporni treninzi. Najteže treninge u karijeri sam imao tamo na toj Akademiji, stvarno s trenerom Đuričićem koji nas je ubijao, cijedio... Ali eto, na kraju se trud isplatio. Bilo je malo lakše kad sam otišao u srednju školu u Osijek, onda je bilo puno lakše. Ali napori su bili isto stvarno veliki. Četvrti razred nisam ni dovršavao u Osijeku, već online, inozemstvo, itd., itd...
O najtežem razdoblju karijere...
- To je taman prijelazni period iz juniora u seniore, dođeš u Belgiju, ne znaš jezik, sve ti je nekako novo. Mislim, nije samo meni tako bilo, svaki igrač vjerojatno prođe kroz taj period života. Bilo je naporno. Ozlijedio sam se u Belgiji i doktori jednostavno nisu znali što mi je. Govorili su mi da je sve dobro, odradio sam čak i par magneta, da se sve da riješiti kroz vježbe... U Fiorentini je to bilo isto opet, nakon magneta i magneta, doktora i doktora, rekli su: možda je stvar da si navikao jednostavno na bol pa ju tražiš, pa si možda i umišljaš da te boli na nekim koracima. I nisam jednostavno znao što dalje. Dođem na trening i stvarno ne mogu. Nedugo nakon toga, bila je ljetna stanka, vratio sam se u Hrvatsku, odradio još jedan magnet, doktora i onda mi je dr. Bojanić rekao da mi je pukla kost dolje u zglobu, da to moram ići vaditi van, da mi to smeta... I na kraju me doktor Rakovac operirao.
Je li razmišljao da odustanete od nogometa?
- Neću reći baš direktno da sam razmišljao o odustajanju. Ali, ono, vidim da nema pomoći, bojiš se što sad, moraš onda tražiti neki drugi put. Možda sam si jednom, u trenutku kad sam išao na zadnji magnet kod doktora Bojanića, rekao sam si: ako mi i on kaže da mi nije ništa, ne znam što dalje raditi, pogubljen sam. Kad sam išao kod njega, molio sam Boga samo da mi kaže da mi je pukla cijela noga, makar, samo da mi nešto nađe.
Sav trud i rad došao je na naplatu 2025...
- Pa je. Rekao sam da šteta što nije duža godina, da mogu još nešto utrpati. Baš je krenulo, rekao sam: daj sve u ovu godinu. Fantastična godina, da. U petom mjesecu sam mislio, ono, to je to, vrhunac, evo napravio sam s Rijekom, to je to... Na kraju Kup, reprezentacija, naslagalo se toliko toga, sad evo europsko proljeće, ušli u povijest opet, nagrada za najboljeg igrača godine. Stvarno, stvarno vrhunska godina iza mene.
Cijeli razgovor pogledajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....