Kristijan Jakić donio je vodstvo Hrvatskoj protiv Crne Gore fantastičnim udarcem izvan 16 metara. Jakić je čvrsti Imoćanin, točnije je iz Runovića.
- Nogomet sam počeo trenirati sa šest godina. Prvi klub mi je bio NK Mračaj Runović, u Runovićima sam i odrastao. Mi djeca većinu smo vremena provodili na ulici. Od jutra do sutra, kako se kaže. Kao dijete bio sam jako živahan, nisam imao mira, uvijek sam nešto morao raditi, nekamo ići, nisam mogao sjediti kod kuće. Ali bio sam dobar, nisam se tukao. Ironija, nekad se djecu tjeralo u kuću, a danas ih se ne može "istjerati" van. Imao sam lijepo djetinjstvo, u prirodi, prijatelje s kojima sam i danas dobar - kazao je u razgovoru za Gloriju.
Čime vam se bave roditelji?
- Poljoprivredom, ali danas samo za kućne potrebe. Dok je djed Ljubo bio živ, s kojim sam bio povezaniji nego s ocem, obrađivale su se loze, radilo vino. Svako jutro sjelo bi se na traktor, ja sam ga počeo voziti s 14 godina, išao s djedom u akciju. Super mi je da sam kao mali išao u polje, sadio krumpire. I dandanas to radim kad dođem kod svojih.
Kakav ste bili učenik?
- Najiskrenije, školu nisam volio. Jedino mi je bio zanimljiv tjelesni. Takva mi je bila ekipa, samo se loptalo. Paralelno sam počeo trenirati nogomet. Otac mi je bio nogometaš i vidio je u meni potencijal. Ne mislim da sam bio posebno nadaren, ali imao sam potrebnu prgavost i nikad se nisam predavao. Nakon pionira preselio sam u Split. Ondje sam zaigrao za istoimeni klub, upisao srednju Ekonomsku školu. U Splitu mi živi sestra koja mi je puno pomagala, čak mi je i auto posuđivala. Split je lud grad, totalna suprotnost od Zagreba: jedan dan viču na tebe iz dragosti, drugi dan se posvađate pa se treći mirite.
Često ste se svađali dok ste bili u Splitu?
- Sto puta. I s trenerima i susjedima. Ali sutra - kao da se ništa nije dogodilo. Inače sam temperamentan i volim kad mi se sve kaže u lice.
Karijera vas je poslije vodila u Zagreb.
- Počeo sam igrati za Lokomotivu, iz koje sam nakratko otišao u Istru, gdje treneru nisam bio u planu. To mi je dalo još veći motiv da zapnem, zbog čega me uvrstio u početni sastav. Povratak u Zagreb me malo "zaveo". Počeo sam više izlaziti, pa djevojke... Prijelomno je bilo kad mi je puknuo kvadriceps, to mi je bio znak da ne može više tako - ni izlasci ni druženja. U tom trenutku mi je karijera bila dovedena u pitanje. Liječnik se nije odlučio za operaciju, išli smo na prirodno zacjeljivanje mišića. Odlazio sam na masaže i tijekom četiri mjeseca mukotrpnog rada kroz treninge u bazenu i druge - situacija se popravila. Nakon toga u potpunosti sam se odlučio posvetiti nogometu. Puno sam se preispitivao, svoj način života, od prehrane do izlazaka, a rad i upornost odveli su me u Dinamo, a potom u Njemačku - prvo u Eintracht Frankfurt, onda u Augsburg.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....