Svi se lagano spremaju za Ameriku: ‘Čekamo ždrijeb u niskom startu. I nikakav luksuz mi ne trebamo‘

Rijeka je epicentar odlaska „vatrenih” preko Atlantika na Mundijal da otkriju Ameriku i dobro, Meksiko i Kanadu i ferata dobra stara, upad u diližansu kao na Divljem zapadu košta za starce iznad 65 godina 1 euro i 6 centi, a taj sam. Sa 66 godina vaš šofer vremeplova je prekoračio dobnu granicu i kako da ne budem(o) na poprištu događaja, bolje nego da zurimo u more kod Žbirca. Nama je raditi...

Pa redovno feratom do Oštarija, potom presjedanjem preko Ogulina, Moravica, Skrada i Kapelskih kresova eto nas u tili čas za devet sati u Rijeci. A na riječkom Korzu se taman zagrijavala atmosfera hodočašća „vatrenima” na Rujevicu, odakle se uzlijeće u Dalićev dirižabl, cepelin, tromo, ali sigurno. I nadasve se kreće na novo svjetsko odredište u Ameriku, preko Atlantika, priča kao u priči.

Šetamo s kolodvora preko Korza i zovu nas, dozivaju, hej, zar se jučer nismo vidjeli, na prezentaciji knjige rukometnog velemajstora i velikana sporta Lina Červara?!

Hm, jesmo, kako da nismo, i tu otkrijemo u kolopletu hrvatskih zastava iz domovine i susjedne nam Bosne i Hercegovine poznanike i prijatelje s kojima smo dan ranije dijelili prostor za gledatelje Časničkog doma u Lori u Splitu.

Priča je sasvim neobična, Joško Ljubičić iz Runovića, prijatelj je bliski Ivana Gudelja, a prijatelj vašeg prijatelja je i vaš prijatelj, neizostavno. I jučer je imao poseban zadatak.

- Ja sam na Trešnjevci rano ujutro sjeo u automobil Lina Červara, dovezao ga u Split da održi predavanje, predahnuli smo potom na izvrsnom ručku u Maestru, u Šumici i molim vas to nije reklama i potom sam ga odvezao odmah kući natrag u Zagreb u Trešnjevku. Danas sam pak na Rujevici uz našu Hrvatsku! - kazuje nam Joško Ljubičić kao da je stari Fangio ili novovjeki Schumacher ili štajaznam tko je danas faca formule 1, je li Hamilton ili Verstappen junior?

Kaže nam Ljubičić, a sve to potvrđuje obilato društvo koje se okupilo podno riječke Ure na Korzu, sve prijatelji jedan drugome do ramena, Mate Jukić i Damir Ljubičić, uz Joška družina iz Runovića, pa Slavko Jelić iz Usore i Ivan Miloloža...

Slikali su se sa svojim zastavama pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću, te istakli selo Miši kod Livna, svi su oni – Dalićevi. Miši, Livno! Nego šta! Iz Dalićeva kraja. I obožavaju svoga Zlatka. Zlatka, srebrnoga i brončanoga!

- I mi iz Runovića smo Dalićevi, za Hrvatsku i njega i na kraj svijeta, bili smo u Rusiji, u Kataru, u Nizozemskoj na završnici Lige nacija. Prisnažio je Joško Ljubičić.

Ivan Gudelj je Ljubičiću baš bliski prijatelj, svijet je mali, i kad ga zamoli Gudelj Joška da uskoči, Ljubičić je tu kao zapeta puška. Červara dovezi, nahrani, odvezi i vrati.

E pa ne možemo zamisliti da je Červarov uvjetno rečeno šofer bio s nama u Rijeci. Život baš piše romane.

Onda su se Damir Ljubičić, Slavko Jakić i Mate Jukić zvani Ronaldinho poželjeli slikat sa svojim zastavama, Usora, što smo i udovoljili i u općem ushitu oni ne dvoje:

- Čekamo ždrijeb 5.12., petog prosinca kao zapeta puška smo svi skupa. Idemo! Idemo preko Atlantika, pa što god to bilo. Čekamo ždrijeb u niskom startu. Nismo mi ljudi od hotela od pet zvjezdica, mi smo navijači, veseljaci. Imamo za put, za pojist i popit, vina, pršuta i livanjskog sira koliko ti srce ište, oćeš biloga, oćeš kafenoga... I nikakav luksuz mi ne trebamo. Uz Dalića i „vatrene”, tu smo. Rusija, Katar, Nizozemska, Amerika... Dolazimo!

I obećanje smo iskamčili. Kontakt broj, dogodine u Americi, gdje god bili, šalji Joško moj slike, sve ćemo objavit gdje si i šta si, svi su skupa, zapravo... Nerazdvojni!

Dogovoreno!

I to je bila predigra u Rujevici koja je dočekala Hrvatsku uz skandiranje o vatrenima i Vukovaru i stalno se pjevalo:

- Viva Croatia!

Neka nam živi.