Tko su i još više kakvi su bili izbornici na Svjetskim prvenstvima? Prisjetili smo se svih trenera na klupi Vatrenih

Koliko vam se sviđa Zlatko Dalić? Jeste li njegov okorjeli fan? Nadasve je zaslužnik par excellance s medaljama oko vrata ili pak mislite da je vrijeme da nakon skoro desetljeća, odnosno devet godina, u fotelji prvog trenera najvažnije selekcije u Hrvata preda štafetu nekom drugom... Vrime je...???

Nogometna reprezentacija Hrvatske posebno je omiljena momčad u nas, nogomet i rukomet nešto su osobito, što izaziva hodočašća navijačke vojske za ljubimcima makar igrali na kraj svijeta. Samim time, posebno je i mjesto nogometnog izbornika, izbočeno, podložno kritikama i hvalospjevima.

Mundijal traje, na sve strane preko Atlantika razbacani su Vatreni (Dallas, Toronto, Philadelphia...) i pomalo nam je nezgodno pisati ovaj tekst prije nego se odigra treća utakmica u skupini, protiv Gane.

Međutim, jedno je sigurno: Hrvatska na Svjetskim prvenstvima kad god bi prošla skupinu došla je do medalje! Ili medalja, ili smo zaustavljeni na prvom koraku u grupi.

Podsjetit ćemo, na prvom Svjetskom prvenstvu gdje su naši nastupili, 1998. u Francuskoj, osvojena je bronca, 2002. u Japanu i 2006. u Njemačkoj skupinu nismo prošli, a 2010. u Južnu Afriku nismo se ni plasirali, 2014. u Brazilu opet skupinu nismo prošli, pa je uslijedila zlatna Zlatkova epoha, Zlatko Dalić je 2018. u Rusiji osvojio srebro, a 2022. godine u Kataru broncu.

Zlatko, srebro i bronca.

Kad pogledate unatrag, Hrvatska je na Mundijalima svladala Njemačku, Italiju, Englesku i Nizozemsku od Europljana, pa Argentinu i Brazil, velikane Južne Amerike. Već to je dokaz posebne snage Vatrenih u ogledima s najjačima, a medalje su samo dodatni trajni pečat u vitrini uspomena.

Na Eurima nismo bili tako dobri. Srebro u Ligi nacija je opet neka druga priča, a i to potpisuje Dalić. No, danas nas samo zanimaju Mundijali.

Tko su bili i kakvi su nam bili izbornici na Svjetskim prvenstvima? Trenutak je da se prisjetimo tih mundijalskih epopeja.

1998. – Francuska

Miroslav Blažević Ćiro, kao vrhunski mag, stručnjak koji je Dinamu donio titulu prvaka 1982. godine, bio je ljubimac pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, velikog zaljubljenika u nogomet. Samim time je dobio prednost ispred Tomislava Ivića da vodi reprezentaciju u povojima mlade države. Pokušao je s Ivićem biti u suživotu, ali kao direktor i trener nisu funkcionirali, nije išlo, previše su se svađali, pa je Ćiro dobio sve ovlasti.

Dvije godine ranije na Euru u Engleskoj 1996., govorilo se da imamo momčad za prvaka, zaustavila nas je Njemačka uz problematične sudačke odluke. Na Mundijalu smo došli sve do bronce, uzeli skalp Nijemcima (3:0), poveli protiv Francuza, pa izgubili polufinale (1:2). Vatreni su pobjedom u borbi za treće mjesto (Nizozemska 2:1) uzeli svoje mjesto u povijesti, a Ćiro osvojio posebnu poziciju. On je uvijek davao svemu dodatnu notu mimo samog baluna, nezaboravno je kako je uzeo žandarsku kapu kao znak podrške teško ozlijeđenom francuskom policajcu Danielu Nivelu u neredima u Lensu (napali su ga njemački huligani), pa je s tom žandarskom kapom i salutiranjem Ćiro bio medijski eksponiran još i više, te je priskrbio golemu pozornost i simpatiju.

Trenerska komisija FIFA-e na čelu sa Škotom Andyjem Roxburghom proglasila ga je za najboljeg trenera prvenstva, otud mu i naziv “trener svih trenera”, što je Ćiro uvijek rado isticao. Ali je znao reći i to da mu je Dinamova 1982. važnija od bronce Vatrenih 1998. godine, što je možda bila samo prigodna izjava, jer ipak su posrijedi kruške i jabuke, nije za usporedbu.

Za neke možda opsjenar i šarlatan, ali mnogo puta smo se uvjerili da je ujedno i vrhunski trener, bez obzira na Hajdukov Debrecen. Bio je – vođa. Naučio nas je svoj postulat: znaš, sine, kad trener mora otići? Ne, kad nema rezultate, nego u trenutku kad ga momčad više ne slijedi... Bronca iz 1998. utrla je stazu slave hrvatske reprezentacije.

2002. – Japan/Južna Koreja

Mirko Jozić – bio je miljenik Vlatka Markovića, predsjednika HNS-a, te osvajač svjetskog zlata s Jugoslavijom 1987. u Čileu, kad je mnoštvo juniora, svjetski prvaci “do 20”, bilo baš iz Hrvatske, Jarni, Štimac, Pavličić, Boban, Šuker, Prosinečki... Vrhunski stručnjak za rad s mladima, a dokazan u Čileu gdje je Colo Colo doveo do titule prvaka Južne Amerike. Odveo je Vatrene na Mundijal, ali u Zemlji izlazećeg sunca robovao je “starcima”, nije imao petlje gurnuti mlađe, kazati primjerice Davoru Šukeru da mu je vrijeme prošlo. Izgubilo se od Meksika (0:1) u Niigati, pa smo čudesno pobijedili Italiju (2:1) u Ibarakiju (Tokyo) kad su bljesnuli Ivica Olić i Milan Rapaić.

No, nije bilo dovoljno. Kad je trebalo posao zaokružiti s Ekvadorom, izgubili smo 0:1 u Yokohami, Alen Bokšić nije imao svoj dan. Pokunjeni smo se vratili kući, umjesto da nokaut-fazu igramo po Južnoj Koreji. Jozić, vrhunski stručnjak podrijetlom iz Trilja, sa zagrebačkom adresom (danas živi u Splitu, ali po izričitoj želji daleko od medija), rekao je da nakon Japana odlazi.

Nažalost, Jozić nije uspio utisnuti dublji trag, a nasljednik je trebao biti Ivan Katalinić. Bila je to javna tajna, dogovor, Vlatkovo obećanje Kati, ali je po povratku u Zagreb preglasavanjem, ZG lobi isforsirao Otta Barića i uzeo Kataliniću već sigurnu poziciju. Otto Barić, kojemu je danas istoimeni sin poznati arhitekt, trajao je samo jedan Euro...

2006. – Njemačka

Zlatko Kranjčar – u Njemačkoj se nismo proslavili, opet smo razočarali, ni skupinu nismo prošli, a reprezentativna momčad se mogla nazvati “u ime Oca i Sina”. Tata Zlatko, zvani Cico glavnu vedetu imao je u sinu Niki, tada članu i “desetki” Hajduka. Kranjčar je u “repki” nosio broj 19, Modrić 14, a 10 je bio – Niko Kovač.

Bilo je to doba pojave i debija Luke Modrića na sceni, prije ravno 20 godina, ali glavna faca bio je nadasve Niko Kranjčar, primjerice njegov duel s Kakom na utakmici protiv Brazila (0:1) u Berlinu... Niko je bio izuzetan nogometaš, a Zdravko Mamić, kad mu je Hajduk oteo dragulja iz Maksimira, nije zdvajao, nego je rekao, umirujući se:

– Nema veze, vratit ću ja Modrića iz Zaprešića, Luka je bolji od Nike!

Možete mislit da smo se svi tada smijali Mamiću što to govori i kako ne može otrpjeti gubitak Kranjčara mlađeg, njegov odlazak na jug u redove ljutog rivala.

Što se tiče tate Zlatka izbornika, nije se proslavio u Njemačkoj, nakon mini-poraza od Brazila (0:1) 0:0 protiv Japana u Nürnbergu i 2:2 protiv Australije u Stuttgartu bilo je dovoljno taman da se odmah spakiramo iz baze Bad Brückenau u Bavarskoj i odemo kući. Pamti se gaf suca Engleza Grahama Polla koji je dao tri žuta kartona Josipu Joeu Šimuniću, nije nam pomoglo... Ostao je zapis u našoj “Slobodnoj” kako je kolega, naš reporter s Mundijala Danijel Trumbić, ispratio oproštajnu jadikovku Zlatka Kranjčara za šankom, ispijajući “kir royale”, čuveni francuski koktel. Uz šest “kir royala” Kranjčar je za “Slobodnu” ekskluzivno ispričao u šest slika kako mu to Mundijal nije prošao kako je očekivao.

Prethodno je Kranjčar iznenadio i popisom pozvanih, na primjer među probranima za SP u Njemačkoj našao se Ivan Bošnjak, a nije Eduardo Da Silva, što je izazivalo brojne polemike. Uz “kir royale”, bilo je jasno da je svoju epizodu završio, ispijajući “čaše žuči” sve do dna. Došao je Slaven Bilić, ali on se na Mundijal 2010. u Južnu Afriku nije plasirao i zato nas evo osam godina kasnije u – Brazilu...

2014. – Brazil

Niko Kovač – još jedan od onih koji se nije baš proslavio, skupinu nismo prošli, makar smo u drugoj utakmici razbili Kamerun (4:0) u Manausu, ali se izgubilo sa po 1:3 od Brazila u Sao Paulu i Meksika u Recifeu. Mundijal u Brazilu je bio tužna epizoda, mnogo polemike i slab rezultat, a i sudac Japanac Yuichi Nishimura kontra Brazila nas je zakinuo. Niko Kovač nikad baš nije sjeo kao izbornik. Kovač iz kopački za selektora (upao je navrat-nanos nakon Igora Štimca) odjednom je mnogim dojučerašnjim suigračima bio kao kaplar, narednik, a ne general. Ili prijatelj. Ako razumijete, ganjao je disciplinu. Imao je stroge metode i regule što je nailazilo na otpor.

Tadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker govorio je da je uspjeh što smo se plasirali na Mundijal, što je u neku ruku točno, ali javnost uvijek gladna uspjeha, nije opraštala brzo ispadanje u Brazilu. Ako je u Njemačkoj ekipa bila “u ime Oca i Sina”, ova je bila “Zakon braće”, pomoćnik izborniku Niki Kovaču bio je brat Robert, također bivši reprezentativac, ne moramo to spominjati... Bilo je to doba spota kad je Niko u reklami na malim ekranima rekao “i moj brat Robert”, što je bilo vrlo popularno i simpatično. U našim redovima bio je i Brazilac Sammir, kao da je jučer bilo, te nukleus momčadi koja će se na iduća dva Mundijala okititi medaljama. Ali Kovač ih nije iskovao. Braća Kovač kratko su trajala, uskoro će (za Euro je angažiran Ante Čačić) za kormilo doći Zlatko srebrni i brončani da povede tu momčad, Modrića, Mandžukića, Perišića, Rakitića...

2018. – Rusija

2022. – Katar

2026. – SAD/Kanada/Meksiko

Zlatko Dalić... Traje kao “duracell” i podsjeća nas na ona doba kad je Njemačka bila ta koja nikad nije mijenjala selektora, bili su to Sepp Herberger, pa onda Helmut Schön dugi, dugi niz godina... Bilo je rezultata ovakvih i onakvih, ali Dalić je trajao, prebrodio neke poraze, pa i tanke epizode na Euru 2021. i 2024., ali ima i srebro iz Lige nacija 2023. što je također vrhunski domet. Srebro iz Rusije mu je dalo neviđenu snagu, zasluženo, a kad bismo bili zločesti, koliko bi puta danas VAR vraćao vratara Danijela Subašića na obranjene jedanaesterce po Rusiji?! No, to je zbilja zločesto od nas, ostala je zauvijek priča o ruskom srebru i katarskoj bronci. Na ovom mjestu nema potrebe da Dalića dalje seciramo, toliko se o njemu zna i piše... Podsjetnik samo, Hrvatska kad god je preskočila skupinu stavila je medalju oko vrata?!

Dalićevo trajanje povezujemo s Lukom Modrićem, Luka mu je desna ruka i našli su zajednički jezik prijateljstva i autoriteta. Naravno da je Modrić glavni gazda u momčadi, uzeo je Zlatnu loptu 2018., s Dalićem na klupi zajedno su ispisali najblistavije stranice.