Zanimljivo nam se čini, na račun baluna... Meho Brozović je igrao za NDH, pa onda i prvi podigao Titov kup

Nema tabu tema, pa ako ne znaš šta je bilo, zaronit ćemo prigodno u povijest. Zanimljivo nam se čini, na račun baluna...

Jeste li, dakle, znali da je u lipnju 1941. nogometna reprezentacija Hrvatske, rečene NDH, gostovala u Beču, na Prateru kod Njemačke (Austrija je bila pripojena, čuveni Anschluss), kod tzv. Trećeg Reicha?

Njemačka je slavila sa 5:1, bila je jača, na primjer Fritz Walter i selektor Sepp Herberger će poslije Drugog svjetskog rata 1954., postati svjetski prvaci na Mundijalu u Švicarskoj, u finalu 3:2 u Bernu protiv Mađarske, tukli su „laku konjicu” Ferenca Puskasa...

Ali, drž‘mo se 1941., usred ratnog vihora, tadašnja Hrvatska je išla na noge Njemačkoj i teško je poražena.

Povela je sa 1:0 golom kasnijeg čuvenog Dinamova bombardera Franje Mare Wölfla, a onda je Njemačka isporučila kvintet lopti u mrežu slavnog Franje Glasera. Završilo je 5:1 za „elf”, njemačku jedanaestoricu: Herberger protiv dr. Rudolfa Hitreca, izbornika Hrvatske.

Intrigantan je sastav reprezentacije Hrvatske, pa ga navodimo: Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše.

Po ljetopisima tog 15. lipnja 1941. na Prateru u Beču bilo je oko 40.000 oduševljenih gledatelja.

U sastavu NDH nailazimo na Ratka Kaciana, on je tri mjeseca ranije osvojio s Hajdukom prvenstvo Banovine Hrvatske, ali se taj Šibenčanin, rodom iz Zadra koji je počeo s nogometom u Biogradu vratio u Zagreb. Podsjećamo da je sezonu 40/41, do početka rata proveo u Hajduku po povratku iz zagrebačkog HAŠK-a. Nogometna škola Dinama zove se Hitrec-Kacian.

Franjo Glazer, slavni golman, nenadmašan prije pojave Vladimira Beare, bio je najprije u sarajevskom Hajduku, pa osječkoj Slaviji, onda beogradskom BSK-u, zagrebačkom Građanskom, pa beogradskom Partizanu, bio je i golman i trener ugaslog splitskog Mornara, kluba Jugoslavenske ratne mornarice i to nije sve... Mornar je s početka pedesetih bio prvoligaš u Titovoj Jugoslaviji, još jedan klub iz grada pod Marjanom uz Hajduk i Split.

Poseban je lik Miroslav Brozović, popularni Meho, rođen u Mostaru, godinama Sarajlija, pa u zagrebačkom Građanskom, reprezentativac NDH, potom po oslobođenju „preseljen” u beogradski Partizan da bi kao kapetan Partizana prvi podigao Kup Jugoslavije, Titov kup 1947. godine. Trener Partizana je bio Anton Toni Pogačnik.

I još jedna intriga, dakle, Anton Toni Pogačnik, rodom iz Livna, kontroverzna ličnost, reprezentativac NDH, pa trenera Partizana, poslije je postao trener, selektor – Indonezije! A ta Indonezija, 11 godina po oslobođenju, stigla je 1956. u Jugoslaviju i sparingirala najprije Jugoslaviji, a onda tri dana kasnije i – Hrvatskoj!

Poznata je priča o selekciji Hrvatske koja je pod okriljem Titove Jugoslavije igrala samostalno te 1956. godine. Toni Pogačnik, rodom Livnjak poput Zlatka Dalića, doveo je sad u posve novim okolnostima Indonežane na Balkan i igrao i ‘vamo i tamo, u Beogradu i Zagrebu. Bio je poznat lik i priznat naš nogometni iseljenik...

Pa da se prigodno podsjetimo: hajdukovac Ljubo Benčić trenirao je Hrvatsku koja pobijedila Pogačnikovu Indoneziju sa 5:2. Imao Benčić snažan autoritet znalca i gospodina od glave do pete. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije, sve do nastupa protiv SAD (2:1) 17. listopada 1990. i tako dalje kako je sve išlo...

Indoneziju sa 5:2, a to je bilo 12. rujna 1956. u Zagrebu, u Maksimiru, pred 12.000 gledatelja svladali su: Ante Vulić, Svemir Delić, Ante Vidošević, Stane Krstulović, Vladimir Klaić, Ante Žanetić, Sulejman Rebac, Željko Matuš, Dražan Jerković (od 46. Ivan Medle), Jole Vidošević, Aleksandar Benko.

Sve više-manje znate, a A. Vidošević i Klaić koji su vam možda nepoznanica, igrali su za Zagreb. Ante je brat hajdukovca Jole, a Medle je nastupao za Zagreb, Lokomotivu i Rijeku. Sinjanin pak Svemir Delić, brat tv-komentatora Mladena, u trenutku je isto bio član Zagreba, a ranije je Svemir već nastupao i za Dinamo i za Hajduk.

Strijelci su bili Rebac (2), te Matuš, S. Krstulović i Benko.

S obzirom na to da Hrvatska tada nije imala reprezentaciju, a samim tim ni selektora, Hrvatski nogometni savez odredio je da će selektorsku ulogu imati trojna komisija u sastavu: Bruno Knežević, Leo Lemešić, i Franjo Wölfl, uz trenersku pomoć Ljube Benčića. Tko je Bruno Knežević? Da vidimo: rođen u Čaporicama kod Trilja, bio je igrač beogradskog BSK-a (prvak 1935.), te zagrebačkog HAŠK-a, te potom je bio član stručnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske.

Budući da je Indonezija samo tri dana prije utakmice u Zagrebu igrala protiv Jugoslavije u Beogradu, hrvatski selektorski trojac plus trener, nisu mogli računati na neke od najboljih hrvatskih igrača, Vladimira Bearu, Bruna Belina, Tomislava Crnkovića, Ivicu Horvata, Bernarda Vukasa i Branka Zebeca koji su bili u sastavu jugoslavenske reprezentacije.

Jugoslavija je, dakle, tri dana ranije pobijedila Indoneziju sa 4:2 sa tri gola Miloša Milutinovića i još jedan Bore Kostića, pred 25.000 gledatelja na Stadionu JNA. Selektor je bio Aleksandar Tirnanić uz rečene hrvatske nogometaše.

Indoneziju je pak u goste Jugoslaviji/Hrvatskoj doveo, rekosmo, Antun Toni Pogačnik, naše gore list, rođen 1913. u Livnu poput Zlatka Dalića, igrao je za SAŠK iz Sarajeva i Građanski iz Zagreba, pa kasnije bio trener beogradskog Partizana i s njima osvojio Jugokup. I u međuvremenu bio i „desetka” Hrvatske u Beču, na Prateru 1941...

Kasnije je otišao na Daleki istok, Indoneziju doveo na turneju, a prije toga i odveo na Olimpijske igre 1952. u Helsinki. Napokon, Pogačnik je 1978. i umro u Indoneziji, u Baliju.

A na sve to nas je potakla uspomena na susret Treći Reich – NDK 5:1 u lipnju 1941., da se i to nađe u spomenarima vašeg šofera vremeplova.