Na dan 26. rujna 1990. godine, dakle 35. je godišnjica, Torcida je na Poljudu zapalila jugoslavensku zastavu. Dogodilo se to u 73. minuti utakmice između Hajduka i Partizana, u kojoj su gosti vodili sa 2:0. Navijači su sa sjevera upali u teren, rastjerali nogometaše i suce (sudio je Branko Bujić iz Bara i onako korpulentan prikazao je zavidnu fizičku spremu i brz trk), te su zapalili yu-zastavu, trobojnicu plavo-bijelo-crvenu s mrskom petokrakom.
U tim trenucima pjevali su ‘A sad adio‘, poznatu pjesmu iz tv-serije Vruć v(j)etar koju je Oliver briljantno pjevao, a nakon što su zapaljenu zastavu podigli na jarbol skandirali su ‘Hrvatska, Hrvatska‘. Niti jedan gostujući navijač nije bio na stadionu, a smatramo da je Torcidino paljenje zastave simbolično označilo kraj jedne lige i jedne države.
Više nego neodigrani susret Dinama i Crvene zvezde ranije u Maksimiru, u svibnju te iste 1990.
Tadašnji predsjednik Torcide Stipe Valenta kasnije je pričao, te komentirao događaj koji je zatresao ionako poljuljane temelje bivše države i bivše lige.
- Ne bih sebe zvao vođom jer nismo tako funkcionirali. Bio sam na papiru predsjednik. Međutim, nikad Torcida nije imala vođu. Bilo je nas desetak koje se slušalo, Bosna, Šogun, Ušo, Jela, Prle, Dugi... Imali smo zajedništvo i nikad nismo jedan drugome okrenuli leđa.
O prekidu je kazao:
- Mi smo se dogovorili da ćemo bez obzira na rezultat, povoljan ili nepovoljan, prekinuti utakmicu. Znalo se tko će prekinuti utakmicu, znalo se tko će zapaliti zastavu. Imena nisu važna, ali sve je bilo organizirano. Kad danas na to pogledam, to su nadasve lijepa sjećanja – rekao je Stipe Valenta, kojemu je otac Ante, legenda s Klisa, a i dopisnik Slobodne Dalmacije, nadjenuo ime – Hajduk. Nije šala, najbliži su znali da je on Stipe Hajduk Valenta.
Bila je to turbulentna jesen u kojoj je kao kolateralna žrtva, smjenom ili odlaskom, kako god, nastradao daroviti trener Luka Peruzović i to je bila najveća šteta za „bijele”. Trener koji je lansirao i Gorana Vučevića i Joška Jeličića i ne samo njih, najprije je morao odraditi višak gostovanja zbog organizacije A 90, Atletskog prvenstva Europe u Poljudu, pa mu raspored nije bio milosrdan. A posebice mu je bilo teško što se tada ukupno više mislilo na politiku nego na – nogomet. U takvim okolnostima momčad ne reagira, nije usredotočena, a trener prvi strada.
Paljenje zastave i teško ozračje dvoboja protiv Partizana uslijedilo je nakon pobjede Hajduka protiv Borca u Banja Luci (2:0), a poslije Partizana čekalo je „bijele” gostovanje u Zemunu i novi poraz 0:1.
Peruzović je napustio kormilo, a doveden je Joško Skoblar koji će na proljeće osvojiti kup (1:0, strijelac Bokšić protiv Crvene zvezde), ali neće dočekati i kraj sezone koju će dovršiti Stanko Poklepović, nokautiran od Beogradu, na „marakani” od zvezdaša Dragiše Binića (0:1 sa Crvenom zvezdom, strijelac Pančev).
Binić je, kako je sam priznao, od Špace mislio da je – Skoblar! Pa ga je u gužvi šinio šakom!
Bila je to posljednja yu-sezona, 1990/91, Hajduk je nastupao s povijesnim grbom, šahovnicom, koju je vratio odmah po povratku s turneje u Australiji, u ljeto 1990. i od prve utakmice u Nišu pa do posljednje u Zrenjaninu nosio je usred yu-scene svoj povijesni hrvatski šahovnica-grb....
Titov kup, ratni kup-trofej u svibnju 1991. osvojili su „bijeli” sa šahovnicom u grbu, usput rečeno.
A 26. rujna spaljena je yu-zastava u Poljudu, prekinuta utakmica kontra Partizana. Hajduk je bio kažnjen sa četiri utakmice igranja izvan svoga stadiona, jednu je odradio te jeseni u Varaždinu, a tri u Dubrovniku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....