Ljubo Benčić mitska je figura Hajduka i našeg nogometa uopće, a malo, premalo se o njemu govori i piše s aspekta „bijelih”, možda stoga što je odselio u Zagreb nakon rata, te osobito i definitivno nakon epizode trenera u Bologni pedesetih.
U Bologni je Benčić bio trener Bernardu Bajdi Vukasu, a kasnije fizički nije više bio uz Hajduk kao što su to cijelog života bili i ostali Luka Kaliterna i Leo Lemešić. Spominjemo Luku i Lea, jer Benčića stavljamo u istu ravan s njima. Dakako, iz Zagreba je Ljubo, u biti Ljubomir, održavao kontakte sa svojim prijateljima iz mladosti...
Podsjetit ćemo mlađe na Benčića, a pomaže nam i enciklopedija, a ne samo izravna sjećanja na šjor Ljubine dolaske ljeti na Bačvice gdje se i njegova mala unuka Lana igrala. I to u dvoru i na zidiću u istom društvu sa šoferom vašeg vremeplova, ima od toga i više od 50 godina... Lana mi je bila posebno draga...
Benčić je znao doći u Split u posjetu svojim starim hajducima Kaliterni i Lemešiću na Bačvice, što je bila posebna privilegija gledati ih, napose za nekoga tko je od malih nogu bio zadojen, inficiran Hajdukom...
Ljubo Benčić rodio se 2. siječnja 1905. u Starom Gradu na Hvaru, a umro je u Zagrebu 28. veljače 1992. godine.
Legendarni je strijelac koji je, kad se sve zbroji „Gizdićevom metodom spojenih posuda” u 353 nastupa postigao 355 golova! Znamenita je statistika Frane Matošića sa 739 nastupa i 729 golova, a Benčić je čak zabio više golova nego što je ukupno imao nastupa.
U prvenstvu 71 nastup i 43 pogotka. Izvrstan učinak.
Bio je izrazito brz i neuhvatljiv, od samog početka karijere zabijao je golove. Već 1923., sa 18 godina počeo je redovito ulaziti u igru Hajduka da bi već dvije sezone kasnije bio najbolji strijelac momčadi sa 43 pogotka. Piše kako je do 1925. upisao 100 utakmica, a do 1930. čak 300 golova u dresu „bijelih”, e da bi se zaustavio na ukupno 353 utakmice i 355 golova.
Njegove su i dvije prijeratne titule prvaka Hajduka, 1927. i 1929. godine. Karijeru mu je zakočila ozljeda koljena zbog koje je išao na operaciju u Trst. Vratio se balunu, ali ne i starim golgeterskim navikama. Dvije godine kasnije, završio je karijeru, igrao je od 1921. do 1935. godine.
Za reprezentaciju Jugoslavije zabio je dva gola u pet utakmica, no zanimljivo je da je bio u znamenitom sastavu kad je Jugoslaviju, protiv Čehoslovačke 1924. godine u Zagrebu činilo deset igrača Hajduka po volji selektora Dušana Zinaje! Samo je vratar bio Dragutin Friedrich iz zagrebačkog HAŠK-a (ranije iz Slavena iz Koprivnice), jer Hajdukov čuvar mreže Otmar Gazzari imao je talijansko državljanstvo. Jugoslavija/Hajduk izgubila je u Zagrebu na igralištu HŠK Concordije u Kranjčevićevoj ulici pred 8000 gledatelja sa 0:2, a sastav je bio Friedrich (HAŠK), pa Dujmović, Rodin, V. Poduje, M. Borovčić Kurir, Kesić, Š. Poduje, Benčić, A. Bonačić, M. Bonačić, Radić (svi Hajduk)!
Benčić je bio i trener, osvojio je prvenstvo Banovine Hrvatske s Hajdukom 1941. godine. Bio je trener Hajduka nakon Illesa Spitza, od 1939. pa dalje... Nakon što je Hajduk mirovao u prvoj fazi rata, te se obnovio se 7. svibnja 1944. na Visu, Benčić je nastavio biti trener „bijelih”. Podsjetimo da je to bio s početka HŠK Hajduk. Tek nakon utakmice u Gravini (Italija) 13. kolovoza 1944. protiv Britanskog garnizona Ortanuova Hajduk je nastupio s novim imenom, HŠK Hajduk – NOVJ. A već od 10. rujna 1944. protiv Britanskog garnizona u Traniju (Italija) kao Hajduk – NOVJ. U Dnevnoj zapovijedi tadašnjih vlasti od 23. svibnja 1945. nazvan je Hajduk – JA i kao takav postao je prvak Hrvatske...
Sve je to vodio – Ljubo Benčić. Pa ga je naslijedio Luka Kaliterna, dirigentska palica se s učenika vratila učitelju.
Kasnije je u Zagrebu Benčić trenirao Milicioner, te bio u Bologni trener gdje je igrao Bajdo Vukas, a Ljubo i Bajdo trenirali su zajedno i juniore Bologne...
Po povratku u zemlju trenirao je u Zagrebu Trešnjevku, a jest i Zadar, ali je zanimljivo da je Benčić trenirao Hrvatsku koja pobijedila Indoneziju sa 5:2. Imao je velik autoritet znalca i gospodina od glave do pete. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u
vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije, i to 12. rujna 1956. u Zagrebu, u Maksimiru. Pred 12.000 gledatelja, igrali su: Ante Vulić, Svemir Delić, Ante Vidošević, Stane Krstulović, Vladimir Klaić, Ante Žanetić, Sulejman Rebac, Željko Matuš, Dražan Jerković (od 46. Ivan Medle), Jole Vidošević, Aleksandar Benko.
Sve više-manje znate, a A. Vidošević i Klaić koji su vam možda nepoznanica, igrali su za Zagreb, Ante je brat hajudukovca Jole, a Medle je nastupao za Zagreb, Lokomotivu i Rijeku. Sinjanin pak Svemir Delić, brat tv-komentatora Mladena, u trenutku je isto bio član Zagreba, a ranije je Svemir već nastupao za Dinamo i Hajduk.
Strijelci su bili Rebac (2), te Matuš, S. Krstulović i Benko.
S obzirom na to da Hrvatska tada nije imala reprezentaciju, a samim tim ni selektora, Hrvatski nogometni savez odredio je da će selektorsku ulogu imati trojna komisija u sastavu: Bruno Knežević, Leo Lemešić, i Franjo Wölfl, uz trenersku pomoć Ljube Benčića. Tko je Bruno Knežević? Da vidimo: rođen u Čaporicama kod Trilja, bio je igrač beogradskog BSK-a (prvak 1935.), te zagrebačkog HAŠK-a, te potom je bio član stručnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske.
Budući da je Indonezija samo tri dana prije utakmice u Zagrebu igrala protiv Jugoslavije u Beogradu, hrvatski selektorski trojac plus trener, nisu mogli računati na neke od najboljih hrvatskih igrača, Vladimira Bearu, Bruna Belina, Tomislava Crnkovića, Ivicu Horvata, Bernarda Vukasa i Branka Zebeca koji su bili u sastavu jugoslavenske reprezentacije.
Jugoslavija je, dakle, tri dana ranije pobijedila Indoneziju sa 4:2 sa tri gola Miloša Milutinovića i još jedan Bore Kostića, pred 25.000 gledatelja na Stadionu JNA. Selektor je bio Aleksandar Tirnanić uz rečene hrvatske nogometaše.
Indoneziju je pak u goste Jugoslaviji/Hrvatskoj doveo Antun Toni Pogačnik, naše gore list, rođen 1913. u Livnu poput Zlatka Dalića, igrao je za SAŠK iz Sarajeva i Građanski iz Zagreba, pa kasnije bio trener beogradskog Partizana i s njima osvojio Jugokup. Otišao je potom na Daleki istok, Indoneziju doveo na turneju, a prije toga i odveo na Olimpijske igre 1952. u Helsinki. Napokon, Pogačnik je 1978. i umro u Indoneziji, u Baliju.
Daleko nas je odvela priča o Ljubi Benčiću, ali ovo vam je, vjerujemo, sve bilo zanimljivo, uz uspomenu na Hajdukova golgetera i trenera, nadasve finog gospodina Ljubu Benčića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....