Što se sve dogodilo 27. siječnja osim što je Hajduk sa 6:0 isprašio slavni Manchester United u Poljudu te zime 1980. i osim što je 1945. sovjetska Crvena armija ušla u Auschwitz/Oswiençim i tako zaklopila zauvijek jednu od najsramnijih stranica čovječanstva, što se obilježava i kao Dan holokausta.
Dogodilo se i to da je tog 27. siječnja poseban dan vašeg reportera što umišlja da je postao kroničar, hajdukologije, a ne samo puki reporter iz kuće „bijelih”, tog 27. siječnja mu se rodio otac Slobodan, ali i umro, između 1924. i 1997., doktor geologije mora, direktor Instituta za oceanografiju i ribarstvo na punti Marjana. Moraš bit neka posebna faca da se rodiš i umreš na isti datum.
Ali, još važnije, nadasve važno za hajdukologiju, izraz što su ga iznjedrila braća Robert i Dino Pešutić iz Bola na Braču, prije ohoho godina, tog se, naime, dana u Subotici rodio – Ivan Budinčević.
Budi našem je sad 70. rođendan, osobit je prijatelj u Splitu Tonća Kristića zvanog Đigi koji mu svi mnogih u bijelom dresu, ali prije svega je golman šampionskog Hajduka iz 1979. godine koji je dane penzije, kao Hrvat u Bajmoku dočekao u rodnoj Vojvodini, nemoćan da pomaže kao paor (po vojvođanskom seljak, radnik u zemljoradnji, po salašima), pa sad živi od penzijice, ali i od darova darežljivih likova kojih nikad dosta.
Nećemo plakati siromaštvo, niti iskati milostinju, no Budo Budinčević bio je veliki golman Hajduka od ljeta 1976. do 1980....
Nije branio protiv Hamburgera, trener Tomislav Ivić preferirao je mladog Ivana Pudara ispred njega i Mladena Pralije, ali Budo je bio vrlo važan, prevažan u osvojenoj tituli prvaka 1979. godine, o čemu svjedoče brojke.
Kad je u finišu odlučujuće utakmice u posljednjem kolu protiv Sarajeva na Koševu uhvatio loptu koju je centrirao slijeva Predrag Pašić, a ispred Rade Savića i Srebrenka Repčića i sačuvao vodstvo Hajduka od 2:1, rekao je reporteru Zdravku Reiću, Reji našem iz Slobodne.
- Uhvatio sam, zgrabio sam tu loptu kao najljepšu djevojku u zagrljaju!
Bio je to zagrljaj baluna vrijedan titule prvaka, dok je semafor na sarajevskom Koševu otkucavao posljednje sekunde, a Hajduk vodio sa 2:1, za titulu prvaka bila mu je potrebna i neophodna pobjeda...
Danas Budinčević, sa suprugom Ružom živi u selu Bajmok u Vojvodini, nedaleko je Tavankut, tamo gdje su mnogi Hrvati i tamo gdje smo prije nekoliko godina, prije korone, posjetili ga s kolegama Krešimirom Milićem i Dinom Fiorentinijem, uz pomoć šofera-navijača Damira Ercega iz Đakova koji nas je vozio kroz bespuća graničnih prijelaza Batina i Bezdan, sve do odredišta Bajmok.
Tamo nas je Budinčević primio kao najrođenije, ganut Hajdukom, izvadio je svoje dresove i relikvije da ih pokaže.
Ove zime Budo slavi 70., a nama je ostao zavjet da ga posjetimo još barem jednom. Budinčević je odabrao Hajduk, tog ljeta 1976. kao vrsni vratar Spartaka, snubio ga je Stevan Ostojić u ime Crvene zvezde, veliko ime za sve koji iole znaju nešto o veličini Zvezde, ali je Ivan rekao ne, idem u Hajduk, obećao sam se Jeri Burazinu, funkcioneru Hajduka.
Budo, Ivane, sretan ti rođendan, nazvali smo ga, dobro je. Popričali smo, nije u šoldima sve... Prima nas puna srca samo da opet dođemo, pa da se opet izljubimo kao nedavno kad smo se vidjeli i pozdravili, kao kad je zgrabio tu odsudnu loptu na sarajevskom Koševu i Hajduk postao prvak te 1979. godine. A sve je ostalo povijest.
Budinčević, sa zelenim golmanskim dresom Hajduka, što ga i dan-danas ljubomorno čuva u svome Bajmoku!
E pa neka je sa srećom Budo naš i hajdučki pozdrav tvojoj supruzi Ruži!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....