Vezao je Hajduk tri pobjede. Smiješi mu se i četvrta jer je Gorica gost na Poljudu u nedjelju. Friško su Turopoljci primili šesticu od Dinama i tako se oprostili od Kupa, dok im u prvenstvu više ne gori pod nogama. Europa ih ne zanima, a posljednji Vukovar daleko je 11 bodova. Što bi se reklo u narodu, već su ispali samo im to još nitko nije rekao.
Ostalo je, dakle, još osam utakmica do kraja prvenstva. Osam utakmice „post sezone” kako smo nazvali ostatak onoga što se do kraja mora odigrati nakon što se Hajduk oprostio od trofeja za ovu sezonu. Pitali smo se i za što se onda do kraja igra. Pravog rezultatskog imperativa, realno, nema što ne znači da bi se ugled trebao prosipati porazima. Ali pravog naboja nema i to se osjeti.
Hajduk igra rasterećeno, bez pritiska i – igra dobro. Jasno, nećemo pobjede protiv Lokomotive, Vukovara 1991 i Istre 1961 uzeti kao mjerilo kvalitete. No, složit ćete se da je stanje na terenu bilo nemjerljivo bolje nego što je bilo onda kada se sezona lomila. U derbijima s Dinamom i Rijekom Bijeli su bili loši. Ništa bolji nisu bili ni ranije u porazima od Istre i Gorice.
Treneru Gonzalu Garciji, dakle, do kraja preostaje igrati, pobjeđivati i pronaći formulu za sljedeću sezonu. Urugvajac mora stvoriti obrise igre „novog” Hajduka, nazovimo ga tako. Veliku ulogu u svemu će diktirati i nadolazeći ljetni prijelazni rok. Tko će otići, a tko ostati. Velike gubitke (ali za blagajnu dobitke) predstavljat će vjerojatni odlasci Rokasa Pukštasa i Nike Sigura.
Hajduku valja uprihoditi desetak milijuna eura bude li to moguće, a Amerikanac i Kanađanin glavne su uzdanice. „Gotovi” su igrači od kojih potencijalni kupci znaju što mogu dobiti. Mogu li zajedno dobaciti do 10 milijuna? Možda... Vidjet ćemo. Tu su i neki od kojih će se Garciji biti puno lakše oprostiti poput Anthonyja Kalika, Ismaela Dialla, Abdoulieja Sanyanga Bambe... Oni su u ovoj sezoni u nepostojećim ili podređenim ulogama, pa tako njihov odlazak neće uvelike utjecati na promjenu igre.
No, više od samog mercata Hajdukovu igru diktirat će Marko Livaja. Gledamo ga, evo, već nekoliko tjedana u pravoj formi, spremnog i na razini na kojoj smo ga navikli gledati sve ove godine. A to rezultira golovima, asistencijama, potezima kojih se ne bi posramili ni igrači od stotinu milijuna eura.
Živ i zdrav
I onda dolazimo do stare priče koja mora iznjedriti novo rješenje. Puno se pisali i pričalo o odnosu Garcije i Livaje. Ne voli ga trener, takav je bio narativ. Urugvajski stručnjak dobar dio sezone inzistirao je na nečemu drugome za što mu, po njegovom mišljenju, Livaja nije odgovarao. Zaprepaštena je tako hajdučka javnost bila kada je Livaja živ i zdrav više puta završio na klupi. A njegovo mjesto u vrhu napada preuzimao bi Michele Šego.
I funkcioniralo je to što se brojki tiče. Šego je u prvom dijelu sezone bio najbolji strijelac ne samo Hajduka, već i čitave lige. Ali tamo gdje je stao – dalje nije nastavio. A hajdučka blijeda igra i nemogućnost realiziranja Garcijinih zamisli doveli su nas tu gdje jesmo – da dva mjeseca do kraja sezone gledamo revijalne utakmice. Koliko je bilo realno očekivati da će se Hajduk do zadnjeg kola tući s ovakvim Dinamom za titulu procijenite sami. Pisali smo već o silnim Dinamovim milijuna koji su „sprženi” za pojačanja, te kako Bijeli o takvim iznosima mogu samo sanjati.
Za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, ali Livajine recentne izvedbe kopaju nas da ovo pišemo. Slikovito je to objasnio bivši vratar Bijelih i hajdučko srce Vladimir Balić u podcastu Slobodne Dalmacije ‘U rašlje‘.
- Možemo se sada pitati što bi bilo da je Marko igrao u ključnim utakmicama koje je preskočio jer „nije dobro trenirao”. Evo, drago mi je da sada dobro trenira i igra. Svi Livajini potezi nam sada samo sole ranu. On se igra nogometa, za razliku od onih koji igraju nogomet – govorio je Balić.
Najbolje što ima
Manuo se Garcia u velikoj mjeri svoje filozofije i „bildanja”, odnosno inzistiranja na tome da se napadi grade (pre)strpljivo od zadnje linije. Hajdukova igra u Puli bila je okomita i brza, bez previše filozofiranja. Zapravo, bila je baš onakva kakvu i navijači žele vidjeti. I sad je tu Livaja u prvom planu, a Šego čeka na klupi. Je li Garcia ipak shvatio da je pogriješio?
Preostalo mu je još osam utakmica da se u to do kraja uvjeri i zaključi. S ovim što zadnjih nekoliko tjedana gledamo, izgleda da se Urugvajac polako posipa pepelom. Jer jednostavno – moraš raditi s onim što imaš. A Livaja je najbolje što Garcia ima na raspolaganju. Nije velika mudrost zaključiti da bi, stoga, igru trebao podrediti njemu.
Vidjeli smo i da to ne znači neko robovanje jednom čovjek, već vrlo jednostavnu stvar. Samo mu dajte odriješene ruke i pustite ga da „luta”. Naime, Livaja je na papiru bio najistureniji čovjek u formaciji, ali često ga se moglo vidjeti i na drugim pozicijama. Po loptu se u nekoliko navrata spuštao sve do centra otvarajući tako prostor za brza krila iza svojih leđa. Sjećamo se kako je uposlio Pukštasa rabonom, a ranije kod prvog pogotka pronašao je utrčalog Melnjaka na lijevoj strani.
Bez pojačanja
Gledali smo ga u „all around” ulozi, slobodnog da sam odluči gdje i u kojem trenutku želi biti. I to davanje odriješenih ruku svom najboljem igraču Garciji se vraća. Livaja zabija, asistira i oduševljava potezima, a takav je najbolji igrač lige. Dion Drena Beljo može zabiti „sto golova” do kraja sezone i čast mu na tome, ali opet neće biti na razini na kojoj je „oslobođeni” Livaja.
Zaključimo, dakle, da Garcia ima još osam utakmice da do kraja samog sebe uvjeri da igru jednostavno mora prilagoditi svom najboljem igraču. Boljeg od njega, niti ikakvu zamjenu blizu njemu na ljeto neće dobiti. Neće ni izmisliti neki novi sustav s postojećim igračima, a ponovimo – bombastičnih pojačanja zbog financijske situacije biti neće. Tako da zapravo i nema izbora ako želi izvući maksimum iz ove momčadi. Gonzalo mora držati Livaju sretnim, a ne napetim, te ga samo pustiti da radi ono što najbolje zna...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....