Svaki dan je nešto novo na platformi Hajdukova vremeplova i nižu se imena, uspomene, sjećanja i kako da pojedine face preskačemo... Ne, nećemo ih preskakati. Dovoljno je reći, „emocije su zajebane”, a tu prostotu nam dopuštate jer je to izrekao Ivica Hlevnjak Bukle, nadasve simpatični, ali i odlični vezni igrač Hajduka koji je u bijelom dresu trajao dugi niz godina kao prvotimac. Odigrao je 665 utakmica i postigao 237 golova, zbrajajući i prijateljske, neslužbene oglede. Po struci stomatolog, tada su i profi-nogometaši završavali škole, premda ne znamo da je ikome plombirao ili izvadio zub, a kasnije je radio godinama u klupskom marketingu „bijelih”.
Bilo je to doba kad je Hajduk rado zapošljavao svoje bivše igrače i veličine na istaknute funkcije, a Bukle, premda u suštini zafrkant, obavljao je taj posao godinama i bio važan kotač u tadašnjem tržišnom zamahu „bijelih”. Na svoj način, ali jest. Istina, sad se taj segment kluba izdigao na znatnu višu razinu, nemjerljivo, ali i Bukle je svojedobno davao doprinos.
Više je, ruku na srce, upamćen po dobroj pjesmi, klapskoj, dalmatinskoj nego što je sponzora pribavio, a pjevalo bi se za kakve fešte u Bijelom salonu i našli bi se skupa da jedan drugome na uvo zapivaju Bukle i Rato Tvrdić i Oliver Dragojević. Svi skupa kao veliki prijatelji. Bila su to neka drugačija vremena klupskog/klapskog života u Bijelom salonu...
Hlevnjak se u filmu o Hajduku, „Glava u balunu”, snimljenom za 100. rođendan „bijelih” doslovce rasplakao pun emocija. Pričao je voljenom klubu i trenutku dok su mu suze krenule iz očiju, izrekao je tu sad već glasovitu rečenicu koju su u filmu ostavili. Redatelj Mladen Ćapin mudro je nije cenzurirao, nije je odbacio...
Rođen u zbjegu, u El Shattu, u Egiptu, gdje će se kasnije postaviti spomenik Majke Dalmatinke kao spomen na dane dalmatinskog zbjega u Egipat u krvavom raspletu Drugog svjetskog rata. Hlevnjak se rodio 28. travnja 1944., a umro je u Splitu 28. studenoga 2015., dakle prije točno deset godina.
Vrijeme leti, svaki put i iznova isto zaključimo. Deset godina bez Bukle.
Uz njega ove dane obilježavamo uz datum rođenja Vladimira Šenauera ili kako se sad službeno obitelj piše - Schönauer. Rođen je 29. studenoga 1930., imao bi 95 godina. U ona doba pedesetih, pa sve donedavno uvijek je bio fonetski napisan, sa „š”. Vladimir Šenauer, zvan Geza i Ćićo, također je jedan je od nekadašnjih legendarnih igrača Hajduka, krilni napadač, najčešće po lijevoj strani.
Za Hajduk je odigrao 471 utakmicu i postigao 132 pogotka. Član šampionske generacije pedesetih. Igrao je i za beogradski BSK dok je studirao ekonomiju u Beogradu i s njima je osvojio Jugokup. Bio je veoma vješt u iznuđivanju kaznenih udaraca i kasnije mu je najsličniji po toj osobini bio Zlatko Vujović. Zlatka su učili vješto padati u šesnaestercu kako trener Vlatko Marković u sezoni 77/78, tako i sam Geza...
Inače je po svršetku igračke karijere Šenauer bio direktor hotela Marjan, a kad se ekipirala posada za upravljanje mastodontom Poljuda, prebačen je u Hajduk i postao je - kako se to onda nazvalo - direktor stadiona. Sredinom osamdesetih, kad je Ante Žaja napustio ulogu direktora kluba, do izbora novog i dolaska Božidara Darka Košte i sam Geza je bio v. d. direktora kluba, jer nije bio samo verziran u ekonomiju, nego duboko u balunu, kao pravi stručnjak, premda nikad nije bio trener.
Umro je 5. siječnja 2013. godine i od njegova odlaska je prošlo puno, evo uskoro 13 godina...
Sve su nam to živi likovi pred očima, pa premda vrijeme tare i svira aktualne stvari, ovih nekoliko rečenica dobro će (vam) doći da osvježe uspomenu na Hajdukove velikane. Spominjali smo prije dva dana masera Božu Soldu, sad Buklu i Gezu i sve je to samo djelić povijesne obveze da ih ne prepustimo zaboravu. Što s užitkom činimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....