Sve je rekao Jean Francois Larios. U svojoj autobiografiji objavljenoj prije ravno osam godina priznao je da se momčad St. Etiennea služila nedopuštenim sredstvima. Uzimali su neke pilule, e da bi letjeli su terenom.
Larios je veliki nogometaš i faca francuskog nogometa, pomalo ekscentričan kao što je bio i Eric Cantona, nije se libio priznati i uraditi „neke stvari”.
On nije igrao protiv Hajduka 1974. godine, u St. Etienne je stigao nešto kasnije, ali kad je priznao da je to bio „modus vivendi i operandi”, način življenja i rada „stefanista” u njegovo doba, onda svakako daje snagu svjedočanstvima Dražena Mužinića ili Rizaha Meškovića. A oni su, barem nama, vašem šoferu vremeplovu, svaki za se i u rasponu mnogo godina pričali dojmove o igračima u zelenim dresovima - staklena pogleda.
Mešković je pričao kako zna da su poslije utakmice igrači domaći povraćali, a Mužinić nam je pričao posebnu storiju s golmanom St. Etiennea Ivanom Ćurkovićem, nekoć na golu Veleža i Partizana.
- Bili smo na Azurnoj obali, pričali smo... Ja tada nisam smio dolaziti doma jer bi me na granici uhapsili, bio sam vojni dezerter. Pa sam neka ljeta proveo u Italiji ili Francuskoj dok konačno nisam došao u Split i regulirao svoj status. Tada u razgovoru, Ćurković mi je onako ovlaš priznao, odmahnuo rukom... Dao mi je do znanja da su bili „nabrijani” stimulansima da lete protiv nas u revanšu – pričao nam je Dražen Mužinić Frfa.
A radi se o revanšu Hajduka u Francuskoj kod St. Etiennea, najvećoj noćnoj mori „zlatne generacije” „bijelih”, početkom studenoga 1974. godine. Nakon splitskih 1:4, St. Etienne je smogao snage i načina da u konačnici pobijedi sa 5:1 na svom stadionu Geoffrey Guichard, nogometnoj škatuli.... Kad je Mićun Jovanić poravnao u 61. minuti uzvratne utakmice na 1:1 svi smo pomislili da je Hajduk uspio, da je to to...
- Pomislili smo i mi, a to nismo smjeli... Jeste li vi pomislili da je sa 1:1 u 61. minuti stvar riješena? Jeste? E pa i mi smo... - pričao nam je davno sad već pokojni Jurica Jerković.
Problem je što je već u idućem napadu, nakon Hajdukova pogotka, St. Etienne u 62. minuti povisio na 2:1, strijelac je bio Larque.
Nakon toga slijedi priča kako je nestalo struje, kako su se u mraku igrači ohladili, a potom iz svlačionica izašli domaćini gonjeni nekom – ajmo pretjerat – nadnaravnom snagom. Izletili na mlazni pogon. Zabili su još dva gola, susret je otišao u produžetke, Hajduk je bio kao začaran, nije reagirao i primio je i peti gol. Dva gola, četvrti i peti za St. Etienne zabio je tada bismo rekli stanoviti, izvjesni Yves Triantafilos. Joker s klupe domaćih, a upamtile su ga generacije navijača Hajduka.
Larios je, dakle, u knjizi priznao sve te nepodopštine što ih je izvodila tada moćna mašinerija „stefanista”, a da ga nitko za jezik nije vukao. Jednom nam je banuo u kancelariju, u redakciju Slobodne Dalmacije, doveo ga je prijatelj, menadžer iz Zadra Zvonimir Papić koji je živio u Francuskoj, u Montpellieru. Došli su dakako do Zdravka Reića da se upoznaju, da vide gdje to mi radimo i novinu pravimo.
Nikad nećemo zaboraviti kad je Larios – a u trenutku je bio pandan velikom Michelu Platiniju – ušao u sobu. Stvarno je faca, njegova kopča na remenu/kaišu dominirala je imidžom, a u glavi nam je stalno bilo kako je to pukla afera da je ljubovao sa Christelle, suprugom Michela Platinija zbog čega se umnogome i raspao slavni tercet St. Etiennea Platini – Larios – Johnny Rep, ajaksovac.
Sa svojih dvadesetak i nešto više godina bio sam fasciniran pojavom velikana u maloj redakcijskoj sobi izdvojene nogometne rubrike. Imali smo Reić i ja i kolega Željko Simunić sobicu kao svoju slobodicu, izba autonomna četiri zida za balun. Bio je to osobit događaj, upečatljiv, a sve skupa, od pojave ikone nogometaša do njegova mota playboya (vidi slučaj Christelle Platini, op. a.), sažeo bih u rečenicu utiska. Pomislio sam:
- Kad narastem bit ću Larios...
Šala mala, ali stvarno je bilo uzbudljivo upoznati Lariosa, uz njegova partnera Papića. Tada Larios nije pričao o St. Etienneu, ali je sve objelodanio u autobiografiji iz 2017...
Epski i tragičan poraz Hajduka ostao je trajna maća, mrlja na „zlatnoj generaciji”. Koliko god je splitska utakmica u blatu bila „formidable”, izvanredna, ova je bila tuga i nevolja.
Istina, treba reći da je Hajduk u revanšu bio lišen pomoći ozlijeđenih asova, izvan stroja su bili Holcer, Peruzović, Oblak... I to nipošto nije i ne može biti ista momčad sa i bez njih, a neke važne i glavne role morali su igrati sporedni glumci.
Međutim, tko te pita, od 4:1 napraviš 1:5 i umjesto da se vineš prema europskom vrhu potoneš u jad i čemer domaće lige. Jedina je utjeha bila osvojiti opet duplu krunu, što su „bijeli” i uradili, da bi ih dogodine na putu ka europskom tronu zaustavio PSV Eindhoven u sličnom scenariju, doduše sada u četvrtfinalu, nakon 2:0 na Starom placu, u Eindhovenu se izgubilo sa 0:3, opet nakon produžetaka.
Svejedno, St. Etienne je ostao sinonim posrtaja velike generacije „bijelih” na europskoj sceni, u osmini finala Kupa prvaka ujesen, u studenome 1974....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....