Galeb je bio omiljen igrač, u srcu vjeran Hajduku, a ostao je zapamćen nakon jednog poteza koji je sve promijenio

Svaki dan priča nova, stara... Kasnimo jedan dan, ali što je to u odnosu na život, tko će sve to pohvatiti u realnom vremenu, pa se vraćamo the day after na 3. siječnja kad se 1947. u Beogradu rodio Miroslav Bošković, zvani Galeb, jedan od baš značajnih nogometaša Hajduka. Povremeni reprezentativac Jugoslavije, upisao je kao desni branič šest utakmica (1968. – 1972.). Prvi nastup je imao protiv Brazila (0:2) u Beogradu, 25. lipnja 1968., na stadionu JNA, a oprostio se 9. srpnja 1972. na prijateljskom susretu protiv Argentine (4:2) u Rio de Janeiru, na Maracani, na stadionu Fluminensea. Nije greška, Argentina u Brazilu i pobjeda, to je bila takva turneja uz selektora Vujadina Boškova... Hoćete li sastav? Marić, Bošković, Stepanović, Pavlović, Katalinski, Paunović (od 46. Hatunić), Petković (od 46. Jerković), Oblak, Bajević, Aćimović, Džajić. Strijelci su bili Bajević (2), Katalinski i Džajić.

Danas bi Bošković imao 79 godina, a šta je to, nije puno, ali eto... Umro je u Danilovgradu u kolovozu 2023. godine.

Nije prvi put da pišemo o omiljenom Galebu koji je – premda je sjajno čuvao Dragana Džajića i kao desni bek strpao bi ga u mali džep - najpoznatiji po tome što je 1973. srušio nogometni propis kod Ustavnog suda Jugoslavije. Nakaradni zakon koji je sprječavao da nogometaši slobodno cirkuliraju čak i onda kad im istekne ugovor. Spletom okolnosti, voljom supruge, tražio je od Hajduka tog ljeta da ga pusti u Partizan, jer se zbog obiteljskih razloga svakako želio preseliti u Beograd. A Hajduk ga - toliko mu je bio važan – nije htio pustiti.

Ugovor mu je istekao, ali u ta doba igrači/profesionalci nisu smjeli mijenjati sredinu bez odobrenja, odnosno ispisnice ranijeg kluba.

Hajduk nije popuštao, zainatio se, a Galeb gonjen željom supruge (ajde, ajde, ajde..., znate već kako to ide) „stvar” je predao na Ustavni sud i postao – slavan. Potkovan kao odličan student Pravnog fakulteta u Splitu, s već položenim predmetom ustavno pravo.

Bošković je svojedobno ispričao, za portal „Crno-bela nostalgija”:

- Hajduk je potegao propis FSJ, koji kaže da ako mi matični klub po utvrđenom limitu za reprezentativca ponudi propisani financijski maksimum, tada ja nemam pravo ni razloga da napuštam klub. Međutim, budući da sam ja već tada imao položeno ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Splitu, znao sam da me ipak ne mogu zadržati, vjerovao sam u naše pravosuđe!

Vjerovao i bio je u pravu. Ništa više nije bilo kao prije! Ustavni sud je nogometni zakon poništio i svečano dopustio slobodu kretanja onima kojima je ugovor istekao. Nogometaši više nisu bili robovi kod jednog te istog robovlasnika!

E, to je uradio Galeb, slobodno je poletio, a zapravo je žalio što je trebao napustiti „bijele”, jer koliko god je cijenio Partizan kao svoj novi dom i uslišao važnu želju voljene supruge, uvijek je Hajduku ostao odan. Toliko da bi ga protiv Hajduka partizanovci znali ostaviti na klupi za rezerve, plašeći se da ne bi bio popustljiv spram „bijelih”. Tako je u proljeće 1974. kad je Partizan sa 2:1 slavio na Starom placu, Bošković bio rezerva, što bi se danas reklo – pričuva. A kad bi Partizan igrao na Trofeju Marjan, e to bi bila druga stvar, Bošković bi onda redovito bio u sastavu.

Po završetku karijere, a igrao je i u Francuskoj za Angers vratio se najprije u Split, neko vrijeme bio je sportski novinar (i dopisnik iz Francuske!) u redakciji Slobodne Dalmacije kod urednika Ive Jurišića i Zdravka Reića. Sreća vašeg šofera vremeplova da je Galeb relativno brzo odustao od splitske novinarske epizode, otvorio je meni, a zapravo nama nekolicini, mjesto tzv. mlađeg suradnika, odselivši opet u Beograd.

Nižerazredni Sinđelić mu je našao zaposlenje pravnika u PTT Jugoslavije pod uvjetom da za njih povremeno igra, što je i prihvatio te 1978., a kasnije je otišao u Crnu Goru. U zemlju očevog zavičaja gdje je vremenom u Danilovgradu stekao peradarnik i bavio se kokošama i jajima, te ujedno pravio čak i neki svoj začin jelima. Neku vrstu vlastitu „vegete”, o čemu nam je zaneseno pričao.

Galeb se bavio kokošama, smijali smo se igri riječi... Bilo je to 2017. kad je došao u grad podno Marjana na proslavu 50 godina od Hajdukova osvajanja prvog kupa. U kavani hotela Central na Pjaci smo se našli, gdje je nostalgično okupio staro društvo, te našao vremena i za razgovor s vašim reporterom, a za svoju Slobodnu.

Ima o svemu tome zapis na internetu, na portalu Slobodne, samo treba potražiti, te - kupiti Premium sadržaj.

U Danilovgradu je, rekosmo i umro.

Podsjetimo se, otac mu je bio vojno lice, službovao je u Zadru, a mali visoki Miroslav, nakon što se rodio u Beogradu, već suhonjav i spretan u baratanju balunom počeo je u redovima Zadra, baš kao i Josip Skoblar ili Luka Modrić.

Pozvan od Lea Lemešića u omladinsku selekciju Dalmacije, brzo je preselio u Hajduk gdje je bio od 1965. do 1973. i jedan je od onih koji su s Hajdukom osvojili Jugokup 1967. i 1972. i titulu prvaka 1971. godine. A eto, usud ga je udaljio da u zlatnim godinama Ivićeve generacije od 1973. pa nadalje nije nosio dres Hajduka nego Partizana, Angersa, Sinđelića...

Premda je počeo kao napadač, pa bio vezni igrač dobrog šuta i voleja, postao je igrač zadatka, obrambeni čuvar u kojeg se svaki trener s povjerenjem mogao pouzdati.

Danas već nažalost pokojni Jurica Gizdić, Hajdukov kroničar ovako je opisao slijetanje Galeba u Split. Doduše, nadimak je Bošković dobio tek naknadno, a da ni sam ne zna kako, njegov mot, frizura podsjetili su navijače na galeba, netko je viknuo „a vidi našeg galeba” i tako ostade.

- Nikad mi nije smetalo, dapače – priznao nam je svojedobno.

A sad Gizdić: Igrao se derbi, 2. kolo prvenstva. U Splitu je gostovala Crvena zvezda. Vladalo je posebno ozračje na igralištu kraj Plinare. Gledalište je bilo dupkom puno. Sve se orilo od poklika "bijeli, bijeli"! Beograđani su, kako su izjavljivali, u Split doputovali po oba boda. Hajduk je samo sezonu ranije jedva ostao u društvu najboljih, a u ovoj je utakmici nastupio desetkovan – bez Stipe Ilića, Aleksandra Kozline, Andrije Ankovića i Mira Ferića. U momčadi gostiju debitirao je Ištvan Šorban Pišta, najbolji golgeter Istočne skupine Druge lige, doveden iz Budućnosti (kasnije legenda Bora). Novine su bile pune fotografija tog igrača.

Igrala se peta-šesta minuta utakmice kad se Šorbanov čuvar Ante Žaja ozlijedio. Pokušao je igrati, ali nije išlo. Umjesto Žaje na teren je istrčao nepoznat, visok i suhonjav mladić. Golobrad, blijed, pravo dijete... Bio je to Miroslav Bošković. Sa strepnjom je u gledalištu komentiran ulazak u igru anonimnog dječaka. Split je tog popodneva 22. kolovoza 1965. upoznao Boškovića koji je „ukočio” Šorbana, a Hajduk je sa 1:0 pobijedio Crvenu zvezdu, pogotkom Ivice Bukle Hlevnjaka.

Hajduk je nastupio u sastavu: Radomir Vukčević, Vinko Cuzzi, Petar Bonačić, Marin Kovačić, Novak Tomić, Ante Žaja (Miroslav Bošković), Ivica Hlevnjak, Petar Nadoveza, Dragomir Slišković, Mladen Matijanić, Ante Ivković. Trener je bio tek angažirani Dušan Nenković, rečeni čika Duca, koji će u Hajduku izdržati rekordne četiri uzastopne sezone (osvojen Kup 1967.), sve do ljeta 1969., što nitko poslije njega do dana današnjeg nije uspio. A i nema naznaka da uspije! Nenkovića je nakon četiri pune sezone naslijedio Slavko Luštica.

Bošković je, dakle, Hajduku pristupio krajem svibnja 1965., ugovor potpisao početkom srpnja te 22. kolovoza debitirao, imao je tek osamnaest godina. Za Hajduk je odigrao 405 utakmica i postigao 31 zgoditak.

U Zadru ga je, da se vratimo načas, trenirao Luka Kaliterna, a junior Miroslav sakrivao se od oca da ide na treninge:

- Ocu bih ispričao kako idem kod Jankovića, odlikaša i mog druga iz istog razreda zadarske gimnazije. Idem kao učiti, a zapravo sam krišom živio za trening – pričao je.

I onda utakmica, u Zadru gostuje Austria Klagenfurt i Bernard Bajdo Vukas igra za njih, pune su tribine i Kaliterna stavlja juniora Boškovića u sastav. A u publici – ajme - otac!

- Zabio sam gol volejom za Zadar i u publici spazio oca. U veselju sam premro od straha, uplašio se batina. Ne učim i još lažem! Zabio sam prvi, namjestio drugi gol, isprašili smo Austriju sa 2:0. Otac

Crnogorac, težak „igrač“, čekao me poslije utakmice. Nisam smio izaći iz svlačionice, ostao sam zadnji. Sreća moja da je sve shvatio i barba Luka i ostao je sa mnom da me izvede pred oca. Doslovno mu je rekao, bez upozorenja „a moj šjor Boškoviću, šta da vam kažem, vidili ste i sami. To je talenat i nitko mu to ne može oduzeti.“ Znam, ali škola, zavapio je moj otac. „Ništa škola, šta će mu, kad mu je Bog da‘ ovo...”

Od tada je otac dopuštao sinu da trenira, a nakon nastupa za omladinsku reprezentaciju Dalmacije protiv omladinske reprezentacije mostarskog saveza za koji je igrao i Dušan Bajević, otac se sasvim smekšao i poslije mature došao je Bošković u Split. Potpisao je za Hajduk, upisao je Pravni fakultet. E da, i to kontra Bajevića i Mostaraca, opet je zabio gol!

- Bio sam navalni igrač, ali kako u to vrijeme Hajduk nije imao visoke i brze obrambene igrače, u hodu sam se uz pomoć našeg centarhalfa Novaka Krce Tomića prebacio u obranu i savladao osnove kretanja i čuvanja igrača kako se mora igrat u obrani...

Na kraju da zapišemo i ovo: samo su petorica nogometaša (ne spominjemo trenere) igrali za Hajduk i Partizan. Prvi, Božidar Senčar, davnih je pedesetih iz Partizana u Hajduk otišao indirektno, preko Dinama. Drugi, Stanoje Jocić, poslije Partizana i OFK Beograda, imao je kratku epizodu u Hajduku sa samo 11 utakmica. Treći, Dragomir Dragan Slišković, popularni Slišo, kao rezerva u doba „Partizanovih beba“ postao je pravi Splićanin i legenda Hajduka i kao igrač i kao trener u omladinskom pogonu, zaslužan osobito za razvoj Alena Bokšića, a četvrti, Dževad Prekazi, u zimu/proljeće 1984. bio je senzacija kad je zamijenio crno-bijeli dres Partizana s bijelim dresom Hajduka.

Pogađate, peti je Miroslav Bošković Galeb i to kao jedini koji je iz Hajduka prešao u Partizan!

Zahvaljujemo se rubrici „Crno-bela nostalgija” uz pomoć koje smo izvukli, „posudili” neke detalje i davne Boškovićeve citate, e da nam priča bude potpunija.