Bio je 14. svibnja 1974. godine, utorak. Hajduk je svladao Beograd u gostima sa 2:0, a Velež bio bolji u gostima na Koševu kod Sarajeva, pa budući da su obojica završila utrku sa po 45 boda, prvak je postao Hajduk jer se tada računala ukupna gol-razlika, na strani „bijelih”, a ne međusobni susreti koji bi prevagnuli u korist Veleža jer je na Starom placu bilo 2:2, a 1:0 za Velež, pobjeda „rođenih” pod Bijelim brijegom.
Bilo je to 14. svibnja, a zašto utorak, zato jer se žurilo sa završetkom sezone, zbog priprema za Weltmeisterschaft u SR Njemačkoj, pa da se ne igra po običaju u srijedu, ajmo jedan brže, svi u utorak, imat će selektor Miljan Miljanić jedan dan više za pripreme.
Ostalo je upamćeno generacijama kako je Jurica Jerković valjao po travi lažnjacima vratara OFK-a Petra Borotu i postavio spektakularnih 2:0, što je ostalo urezano, premda je gol u suštini bio – nevažan.
Spominjao je to kasnije i Vilson Džoni:
- Ja sam zabio za 1:0 sredinom, prvog dijela i to je bilo sasvim dovoljno za pobjedu i titulu. Juri mome najdražem (bili su i ostali najbolji prijatelji, op. a.), posrećila se kontra u 89. minuti, izašao je sam na Borotu i izluđivao ga lažnjacima, sve dok mu balun nije lagano uvaljao u mrežu. I sad se slavi Jurin gol, a nevažan je. I tko mene šiša?! Svi su zaboravili moj gol, a za pobjedu i titulu on je bio dovoljan, donio je titulu! Rekao sam mu milijun puta, Jure, trebao si mene ostavit u povijesti, šta će ti taj gol – stoput nam je pričao Džoni, a zapravo su se veselila obojica uspomenama i mi skupa s njima, imali smo nepunih 15 tog 14. svibnja 1974. godine. Prvi razred gimnazije, dovoljno da se izađe na Rivu ludo veselit...
Ideja i ovog svibnja bila je – okupit s(v)e opet. Nije puno preživjelih i dostupnih, ali vrijedi pokušati. Od prve momčadi došao je tek Ivica Šurjak, a ostali nisu mogli doći na skup u Lučicu, podignuti bićerin u zdravlje titule prvaka 1974. godine.
To je već ritual, to okupljanje na ovaj datum, uz uspomenu i na nezaboravnog i neprežaljenog Juru Jerkovića koji je preminuo 3. lipnja 2019...
Hommage Jurici Jerkoviću kad je ono povaljao Borotu lažnjacima i donio 2:0 Hajduku.
Kad već nisu mogli svi „preživjeli” našao se uz Ivicu Šurjaka još i vječni Ante Zonzi Ivković, legenda veterana „bijelih” pa Zoran Vulić i Nenad Pralija, nukleus veterana. I Tonći Džigi Kristić, poznati poduzetnik, deus ex machina takvih okupljanja. Ništa bez Džigija. On živi Hajduk u svim segmentima.
Momčad iz slavnog trenutka 1974. glasila je: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Boljat, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.
Holcer se ozlijedio dvadeset dana ranije i upao je u momčad Kalimero, Katica za sve Boljat.
Te su sezone u prvenstvu nastupali Šurjak na sve 34 utakmice, zamislite to, na sve! Pa Mešković 33, Jerković 32, Peruzović 31, Žungul i Mužinić po 30, Rožić 29, Oblak 28, Holcer 26, Buljan 25, Džoni 24, Mijač 22, Boljat 21, Jovanić 16, Matković 15, Jurišić 11, Gluić i Poldrugovac po 3, Šalov i Katalinić po 2.
Tko će sve od njih doći do Lučice podignuti čašu uvis, nazdraviti tituli otprije 51 godine i uspomeni na Jerkovića?
Šuro je tu, Džoni je trebao doći, fiks jedan da stiže strijelac odlučujućeg gola na Karaburmi, ali se ispričao, tako mu je žao, mora na neodgodive liječničke pretrage. Katalinić je otišao u Italiju, na finale talijanskog kupa, nevjerojatno, ali Ivan Grozni još skautira izbliza velike utakmice (Milan - Bologna), ne pouzdaje se u lap-top i heat-map, a i sin mu voli Milan, nitko nije savršen.
Meškovića pozdravljamo u Tuzli, Oblaka u Kopru, Mužinić Frfa sa svog brda na Žnjanu ne mrda i teško ga je ikad i ikako izvuć vanka, V. Rožić je u Trogiru, Buljan valjda u Brelima, a i nije baš za ova sijela. Peruzović je u belgijskom Waterloou, Matković u Škripu na Braču sjedi i do posljednje masline cijedi, Jurišić je u Šibeniku, Šalov je u Njemačkoj, Gluić se drži doma u Splitu, a Poldrugovac Mičula je u Puli, zarekli smo se svratit (i) do njega idući put. Da, i Žungul je neuhvatljiv u Americi kao što je to bio i za svoje čuvare.
Umrlih je previše, ajme i kuku, treneri Ivić i Kačić, likar dr Gršković, maseri Soldo i D. Rožić. Pa Jerković, strijelac legendarnog gola, kao i sama žrtva Borota. Na nebo su preselili još i Holcer, Mijač, Boljat, Jovanić...
Podiglo se čašu u znak sjećanja na veliku titulu 1974., petu u Novoj Jugoslaviji, prvu od Ivićeve trilogije. Nazdravili smo strijelcima pobjede:
- U čast tebi, dobri Jure naš, a ti Vili, brzo nam ozdravi, mili. Pa da se opet nađemo na ovakvu sijelu.
U čast golgetera, 0:1 Džoni, 0:2 Jerković.
Titula 1974... Zoran Vulić je prigodno odjenuo majicu sa slikom te šampionske postave s Karaburme, tada je bio dječak još, ali žestoki navijač, debitirat će tek 1980... U modnom izričaju Monike Sablić, a tu sliku momčadi na Vulićevim grudima prije godinu-dvije fotograf „paparazzo” Jadran Lazić darovao je Lukši Jakobušiću, evo, predsjedniče, da budete/budemo prvaci 50 godina poslije.
Nije upalilo. Ali, hoće. Jednom. Kad-tad. Jednom baš mora, ako nije ni lani, ni ove godine. Uporni se nadaju i na kraju - pobjeđuju.
Dotle, ne zamjerite, zaronili smo u uspomene, Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Boljat, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak.
E, moj Gattuso, što ti je standardnost postave...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....