I prvi Ivić se u vodu bacao. Kao i mačići. I svatko danas mudar i načitan zna da se na tu prvu utakmicu Ivićevu, s prvom momčadi Hajduka, nije primijenila izreka „po jutru se dan poznaje”. Nego ona da se „prvi mačići u vodu bacaju”.
Tomislav Ivić, jedan i jedini, naime, debitirao je na klupi Hajduka u lipnju 1972., točnije 7. 6., zamijenio je smijenjenog Slavka Lušticu i na „marakani” je Ivić odmah - izgubio utakmicu. Crvena zvezda je slavila sa 5:2!
Priča je sasvim neobična, vraća nas na razmeđu svibanj – lipanj tog proljeća kad je taman minula karantena. Epidemija velikih boginja na relaciji Kosovo – Beograd stavljena je konačno ad acta. Prestrašena Jugoslavija opet je zdravo prodisala. I u Splitu se cijepilo protiv variole vere, a koristimo priliku preporučiti vam film Gorana Markovića „Variola vera”, da ga pogledate ako već niste, puno toga će vam biti jasnije.
Da se vratimo balunu: prekinutu sezonu trebalo je brzo nastaviti, kasnilo se s kalendarom. Hajduk se na ljestvici prvenstva klatario po sredini, u samozadovoljstvu što je sezonu ranije postao prvak poslije 16 godina čekanja i lunjao je u osrednjosti.
U kupu je pak bio uspješan i u polufinalu ga je put vodio u Ljubljanu, na vrlo neugodni mu Bežigrad. Neosvojivu tvrđavu kao što su „bijelima” bile utvrde Mostar, Niš, Skoplje... Ono baš užasno nepovoljno gostovanje, a igra se jedna utakmica. Ili jesi, ili nisi.
Hajduk je k tome patio od kompleksa kupa. Najdraži trofej, za ono doba, rečeni Kup Maršala Tita i 17,5 kilograma srebra bilo je neuhvatljivo prvih 20 godina. U naletu tek 1967. godine Hajduk ga je po prvi put osvojio i to nakon sitne smicalice da se finale (jedna utakmica) igra baš u Splitu, na Starom placu (Sarajevo 2:1), što je bio presedan. I potom opet u kupu nekoliko godina ništa, čak se ispalo i od Neretve u Metkovića, ozbiljno, eno vam ljetopisi.
Rekli biste možda da je ovo danas najslabiji Hajduk ikad, jer nije bio prvak dok su mu se Dinamo i Rijeka otvoreno nudili i sa 63 boda u 36 kola tek je treći stigao na cilj i igrao je ajme i kuku i tri poraza nanizao kad se lomilo i slomilo, samo tri boda osvojio je od 18 na pladnju... I adio lipi snovi.
E, ali nije najslabiji. Polako. Evo slabijeg, taman obrazlažemo.
U polufinalu kupa u Ljubljani protiv Olimpije 24. svibnja Hajduk je začudo slavio sa 2:0, golovima Mićuna Jovanića i Pere Nadoveze i plasirao se u finale gdje ga je dočekao Dinamo. No, nakon te utakmice u Ljubljani, počinje cijela storija koja će u konačnici Ivića, s pozicije trenera juniora, dovesti (privremeno, ali znakovito) za kormilo prve momčadi.
„Bijeli” su ostali u Ljubljani, presretni zbog pobjede, dobili su slobodno, dobili su izlaz. Kapetan Dragan Holcer i Vilson Džoni posudili su auto, „alfu” od Ede, šefa restorana i našeg čovika u srcu Slovenije i upustili se u – slatki život, kako se tada govorilo. Pisalo se i tada ponešto o tome, možda ne ovako eksplicitno. Dragićka, kako su zvali Holcera, preminuo je ima već deset godina, a Vili se neće ljutit za ovu provalu uspomena, nije ga briga i zapravo neš‘ ti zla šta su to uradili? Izašli noćarit. Pa šta?! Proveselit se nakon pobjede.
Problem je što se nisu vratili u hotel u trenutku klupskog „povečerja”. Kad je u kontrolu po vojničkim, pardon hajdučkim sobama krenuo tajanstveni kontrolor, Holcera i Džonija nije bilo. Nije se zataškalo, netko ih je „cinkao”. Nema ih... Zacijelo je kontrolor bio fizioterapeut, maser Božidar Soldo. On je bio dušobrižnik momčadi i obavljao i te zadatke, masirao je i dušu i tijelo, ali ne znamo točno je li to bio barba Božo, pa nećemo griješit dušu, a nije ni bitno.
Kako god, u debelu noć i sitan sat, svi su se veseli već regularno vratili, tko na dvije, a tko na četiri noge, ali Dragana i Vilsona nema!? Trener Slavko Luštica je poludio, s njim i pomoćnik mu Vladimir Beara. Nisu odmahnuli rukom, nema veze, nego napravili – skandal. Sutradan sastanak i dvojac iz „noćnog života”, Ljubljana by night, izbačeni su iz momčadi. I kapetan i desni bek! A ekipa je trebala iz centra Slovenije u Banja Luku na prvenstveni, premda rezultatski nevažan ogled protiv Borca.
Momčad se pobunila, usprotivila se metodama i odlukama Luštice (i Beare): „Šjor Žiga, pa dobili smo veliku utakmicu, u finalu smo kupa, čemu strogoća?!”
Ni čut, Holcer i Džoni – vanka! Kad je momčad stigla iz Ljubljane prenoćiti u Zagreb na putu do Banja Luke, treneri i vodstvo puta stigli su u hotel, a momčad se samoinicijativno i u znak revolta uputila na večeru u Gradski podrum u u Zagreb. Na Trg, u danas poznatu kavanu „Johann Franck”. Bojkot! Disidenti! Ili mi ili uprava!
Da je onda bilo interneta, sve bi prštalo. Prvotimci su bili jedinstveni, zaprijetili su da neće u Banja Luku, pa je uprava iz hotela došla molit momčad u Gradski podrum, dajte, vratite se, sve će se izgladit i zaboravit.
Ostao je ožiljak, Holcer i Džoni su nastupili u Banja Luci, ali se izgubilo sa 1:3 uz priču kako je poslije utakmice u banjolučkom hotelu opet bilo prepirke i svađe među hajducima, tko je kriv, a tkoi prav, a mnogi su (nam) se kleli da je tom nezgodom stradao i hotelski inventar, premda su nam riječi krš i lom nekako pretjerane, pa ih sa zadrškom objavljujemo.
U užurbanom finišu prvenstva srijeda – nedjelja ubrzo je dolazio Dinamo na Stari plac i to je tek bio pravi potop, kakav Borac i Banja Luka. Hajduk je izgubio sa 1:5 i to je najteži poraz Hajduka od Dinama u prvenstvima svih vremena, bilo u Splitu ili Zagrebu. Nikad tako teškog poraza ni prije ni kasnije. I taj poraz dovest će Tomislava Ivića za kormilo Hajduka!
Nakon poraza od Dinama 1:5 mnogi su uprli prstom da su nogometaši bojkotirali Lušticu (i Bearu), no naš izvor, jedan od preživjelih, da tako kažemo, nije uvjeren u svjestan bojkot momčadi. Međutim, da je atmosfera u momčadi bila trula, nema dvojbe. Bolesno ozračje, a bilo je očito i da su igrači zamjerili Luštici cijelu storiju nakon Ljubljane. Pet jedan za Dinamo, bilo je to 4. lipnja 1972. godine i još Nadoveza nije iskoristio kazneni udarac za Hajduk.
Golove su za Dinamo dali Josip Gucmirtl u 30., Slavko Kovačić u 48. i 65., Fikret Mujkić u 56. iz jedanaesterca i Marijan Novak u 80. minuti, a za Hajduk je počasni pogodak upisao Pero Nadoveza u 66. minuti. Sudio je Marijan Rauš iz Varaždina, a igrali su:
Hajduk: Sirković, Džoni, Buljan, Hlevnjak, Holcer, Bošković, Mužinić, Jovanić (Gluić), Nadoveza, Jerković, Šurjak (Pavlica), trener Slavko Luštica.
Dinamo: Dautbegović, Gračanin, Valec, Pirić, Kuže, Gucmirtl, Senzen, Miljković, Kovačić (Novak), Vabec, Kafka (F. Mujkić), trener Dražan Jerković.
Ekspresno je smijenjen Luštica i predsjednik i apsolutni autoritet Tito Kirigin odmah je zapovjedio treneru juniora Tomislavu Iviću da preuzme prvu momčad. Jer, za samo tri dana, 7. lipnja igralo se u Beogradu protiv Crvene zvezde. Ivić je potpisao novu gorku pilulu Hajduka, 5:2 je slavila Crvena zvezda, poraz Hajduka ublažili su Ivica Šurjak i Dinko Žutelija.
Bio je to crni početak lipnja kad je Hajduk u svega četiri dana primio čak 10 golova, po pet od Dinama i Crvene zvezde.
Ivićev neslavni debi obilježio je ovaj sastav Hajduka: Sirković, Džoni, Mužinić, Bošković, Buljan, Šurjak, Matković, Gluić, Nadoveza, Jerković, Žutelija. Oni su, teškim porazom, uveli Ivića u povijest.
Ivić je pak u deset dana stegao razuzdane uzde prve ekipe i na radost navijača, ali prije svega svoga mentora i zaštitnika Tita Kirigina u finalu Kupa već 17. lipnja donio Hajduku ukupno drugi, a u biti prvi kup u seriji koja je uslijedila od pet osvojenih uzastopnih kupova (1972. - 1977.). Pobijedilo se Dinama sa 2:1 u Beogradu, golovima Mićuna Jovanića i Ivice Šurjaka.
Stvarala se, rađala se zlatna generacija, ali kroz previranja, nakon svađe i katarze u Ljubljani, Zagrebu, Banja Luci i Splitu... I onda je tog ljeta Kirigin doveo – Branka Zebeca, a Ivića vratio u čekaonicu. Cijelu 72/73 sezonu... No, to je druga priča.
Dakle, je li to u trenutku bio najslabiji Hajduk, šta kažete, a? U četiri dana „fasovati” 10 komada od Dinama i Crvene zvezde!? Ko ćevape u lepinji nanizati?!
No, u tom prasku, eksploziji, rodila se zvijezda Tomislava Ivića, debitirao je, dakle za Hajduk 7. lipnja 1972., pa kako da tu godišnjicu preskočimo. Mnogi velikani su svoje karijere počeli – porazima, poznat je primjer Franza Beckenbauera. Pa tako i naš Ivić, na startu je baš teško nastradao, ali kasnije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....