Ako je bijeli dres New York Arrows, njujorških „strijela” neumitno zapeo u Satriću, kod zeta prijatelja nam Ive, s plaže POŠK-a i kafića u Tenisa drito u Sinjsku krajinu, evo plavog dresa „indoor” momčadi s Manhattana, živ je i zdrav. Cili, cilcat. Dugi rukav, što je danas – znaju kolekcionari – gotovo nezamislivo. Svi danas stalno nose dresove kratkih rukava, a zimi ispod potkošulje dugih rukava.
Ima ga Damir Maričić! Više ne znamo je li prikladnije reći da je Maričić (66) Hajdukov veteran (a igrao je i za Zagreb i za Dinamo) ili uspješan sportski novinar - reporter Sportskih novosti. Nedavno je u Sportskim novostima objavio zapaženu, pače sjajnu priču o Ivanu Rakitiću, svome sugrađaninu iz Basela i stalno nam se vrti po glavi da ga vrbujemo da nam pređe nastupati i na stupce Slobodne Dalmacije. Dakle, Maričić je u posjedu Žungulova dresa što ga je dobio razmjenom na terenima američkog malog baluna, osamdesetih.
- Indoor soccer, molim vas, budite precizni – točan je Maričić baš kao što je dijelio balune, asistencije s desetkom uz leđima u svojoj ipak kratkoj i nedorečenoj karijeri nogometnog umjetnika, nesuđenog nasljednika Jurice Jerkovića.
Međutim, nije to tema, fantazist Maričić ima dres Žungula, koji se, nota bene, nije javio ni za ovaj sretan mu rođendan, ali hoće, ne gubimo nadu, kako se ono kaže, ima dana više nego kobasica.
Maričić priča:
- Igrao sam 1982. godine za Buffalo Stallions, a Slaviša za New York Arrows. Viđali smo se često, a puno mi je pomogao kad sam stigao u Ameriku, hrabrio me i bodrio. Čim me vidio, nasmijao se i pitao: „Što ti radiš ovdje?“
Nakon susreta u Velikoj Jabuci (Big Apple je sinonim za taj američki velegrad), Žungul se prometnuo u vodiča:
- Vodio nas je po New Yorku, sve mu je bilo otvoreno. Večer, bolje reći dugo u noć poslije utakmice u kojoj su nas Arrows eliminirali, odveo nas je u legendarni Studio 54. Zahvaljujući njemu, uspjeli smo ući, a to nije bilo nimalo lako. Bio je to klub o kojem su se snimali igrani i dokumentarni filmovi.
Pardon što vas prekidimo, wikipedia navodi, Teatar na Broadwayu i nekadašnji noćni klub u 54. ulici u središtu Manhattana.
- Pa da, zahvaljujući igranju u Hajduku i druženju sa Slavišom ušao sam i ja u taj kultni njujorški noćni klub što mi je bio izuzetan doživljaj. A Slaviša je tamo ušao kao kralj. Svi se sjatiše oko njega, Steve, Steve, Steve Đangl... Poklonio mi je i dres Arrowsa s tipično njegovim brojem sedam. Još ga čuvam. Od moje generacije najviše je volio Davora Čopa, brzo su njih dvojica kliknuli, što se kaže, nestašni i na svoju ruku. A živo se sjećam kako se onda raspitivao i za barba Božu Soldu, masera koji mu je očito osobito prirastao srcu. Nakon toga, poznato je da je Ivica Šurjak ostao najduže s njim u kontaktu zbog zajedničkih američkih relacija, a sad vidim da se sve rasplinulo i da se Slaviša više nikako ne javlja. Žao mi je zbog toga. U doba kad sam bio junior Hajduka, Žungul je bio čudo od igrača i napadača. Ma, svi su oni bili pojam, ali golovi Žungula bili su kao šlag i trešnja na vrh torte!
Poslao nam je Maričić slike dresova, Žungulov i – svoj vlastiti. I ne, nismo ga pitali kakvu bi cijenu postigli na e-bayu, jer nema te cijene zbog koje bi ih se odrekao. Drugi je par postola što je dres Hamburgera Juergena Milewskog poklonio Ivanu Balintu, Balint ga barem dobro čuva u ormaru i ne nosi ga. Žungulov pak, ne da ni za živu glavu iz vlastita ormara. Pa kaže:
- Mnogi uopće ni ne znaju da sam i ja igrao „indoor soccer”, bio je vrlo popularan. U Americi sam ostao šest mjeseci, to je jedna sezona, a za Buffalo Stallionse, da, pastuhe, punkorvne konje, igrali su sa mnom i Stjepan Čordaš, poznat igrač i trener Osijeka, te Stojan Mamić. Da, da, Stojan Ante Mamić danas se piše, Zdravkov i Zoranov treći, najstariji brat. Sa mnom je Stojko bio u Hajduku 1979. i opet smo se našli „preko bare”.
Pa nam je Čmaki ili Maki, kako ga tko zove, Puležan i dugogodišnji stanovnik Basela, poslao slike dresova, jer ako laže koza, ne laže rog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....