Svibanj je mjesec kupova... Hajduk ih je osvojio nekoliko, a kako je to bilo prvi put za „bijele”, hajde da se podsjetimo...
Kup je Hajduku dugo bio – noćna mora. I opsesija. Hajduk je svoj prvi kup osvojio sad već davne 1967., dakle prije točno 59 godina. Uz uzvike - napokon i konačno! Nakon dugih porođajnih muka i punih 20 godina uzaludnih nadanja. I tri finala izgubljena...
Trebalo je finale smjestiti u Split i onda svladati Sarajevo i zgrabiti pokal! Kup Maršala Tita, kako se tada zvao, od milja poznat i kao „najdraži trofej”, kasnije je 1991. postao „ratni trofej” i posebno cijenjen zbog pobjede nad Crvenom zvezdom. Nakon toga ostao je zauvijek u Poljudu.
Međutim, 1967. osvojen je prvi put, po tome je – najslađi, nezaboravan.
Hajduk je bio prvak triput pedesetih (1950., 1952. i 1955.), imao tercet svjetskih velikana kao što su Vukas, Beara i Frane Matošić, ali kup nikako nije osvajao. U finalima je dvaput gubio pedesetih (1953. i 1955.) od beogradskog BSK-a, (kasnijeg OFK Beograda), a 1963. i od Dinama 1:4, premda je vodio sa 1:0. Kup je bio nedostižan. Zabranjeno voće...
Legendarni ‘Galeb‘ o osvajanju Hajdukova kupa ‘67: I danas pamtim onaj savjet Ive Bege...
Evo nas u 1967. i Hajduk je opet ušao u finale. Je li sad kucnuo čas?! Jest! Za pokal od 16,5 kilograma čistog srebra borio se protiv Sarajeva, momčadi koja je te sezone postala prvak Jugoslavije. Nije moglo biti težeg protivnika, odnosno trenutačno bolje ekipe od Sarajeva nije bilo.
Ljeto ranije, Hajduk im je „oteo” i u Split doselio njihove Džemaludina Mušovića i Aleksandra Ristića, u filmskoj režije Tita Kirigina i Jere Burazina, funkcionera od formata. I eto Mušovića i Ristića u bijelom dresu kontra svojih iz Sarajeva.
Finale se dotad u pravilu običavalo igrati u Beogradu, ali nastade prijepor. Zašto bi se uvijek i iznova tamo igralo? Šarajmo malo...
Ivica Hlevnjak Bukle, danas na žalost pokojni, a izrazito duhoviti hajdukovac pričao je u filmu „Glava u balunu” kako je Tito Kirigin navodno namjestio da se ždrijeb za domaćina finala obavi u glasovitom restoranu Javor, kod Ante Šporkoga, prezimena Božiković u Podstrani.
Ante Zonzi Ivković, akter tog vremena i pričuva Hajduka u finalu, ovako je ispričao tu storiju:
- Bukle, kao Bukle, bog mu da‘ pokoj, malo je zasolio tu priču. Istina je da se u Javora stalno išlo i da smo tamo kuvani i pečeni bili i mi i suci i naši i protivnici, ali malo je smišno da se ždrijeb obavi u Javora, zar ne? Možda su u Javora ranije smišljali taktiku, a ja bih rekao da je ždrijeb bio na Terazijama u prostorijama Saveza. Budumo ozbiljni, u Beogradu je izvučeno da Hajduk bira domaćinstvo, a Tito Kirigin je rekao – neka bude Split! I dalje pogovora nije bilo.
Tako se krajem svibnja 1967. Stari plac prometnuo u dekor jedne od najvećih utakmica u Hajdukovoj povijesti. Finale, dan kad je Hajduk prvi put osvojio kup! Svladao je Sarajevo sa 2:1, golovima Miroslava Ferića i Zlatomira Obradova vodio je 2:0, a počasni gol za Sarajevo zabio je Vahidin Musemić. Sudio je Lado Jakše iz Ljubljane.
Hajduk je nastupio u sastavu: Vukčević, Folić, Ristić, D. Slišković, Cuzzi (kapetan), Bošković, Mušović, Nadoveza, Ferić, Hlevnjak, Obradov. U kupu su još nastupali L. Poklepović (vratar), te Matijanić, P. Bonačić, Kovačić, Žaja, Ivković, Kozlina, Z. Bego i Tomić.
Trener je bio Dušan Nenković, suradnici mu Ante Mladinić i Vojo Kačić, maser legendarni Božo Soldo, predsjednik Hajduka bio je viceadmiral Josip Grubelić, članovi uprave između ostalih Tito Kirigin i Jere Burazin, tajnik Marko Vušković (pradjed Marija i Luke).
Znakovito je bilo da je pokal na cvjetno postolje što ga je uradio PIK Jadro postavio junior Jurica Jerković, tada 17-godišnjak, odabran za tu osobitu čast kao veliki talenat u školi baluna.
Miroslav Bošković zvani Galeb pričao je da je upao u momčad jer se standardni stoper Ante Žaja ozlijedio, a ostala je anegdota vezana za Antu Zonzija Ivkovića:
- Tada su se zamjene mogle obavit isključivo do poluvremena, nikako kasnije. Nenković me uhvatio za ruku i doveo do središnje zastavice, da uđem. Igrali su se posljednji trenuci prvog dijela. U tom času, kad sam trebao ući, Ferić je zabio za 1:0! Odustao trener od zamjene, u to eto i poluvrijeme. I nema više zamjena! Tako nisam zaigrao u finalu, a došao sam do terena. Nikad se nije otkrilo tko je trebao izaći. Mnogi su govorili baš Ferić, ali nitko ne zna, jer Duca (trener Nenković, op. a.) baš nikad to nije htio reći – pričao nam je Ivković.
Velika je bila fešta, nadmašit će je tek slavlje 1971. kad se osvojila titula prvaka nakon 16 godina posta. Ali Kup 1967., zauvijek ima posebno mjesto, prvi Hajdukov kup!
Bošković je svojedobno otkrio, premija je bila - milijun dinara! Mogao si za taj socijalistički novac kupit polovnog, ali dobrog fiću. Ili vespu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....