- I čemu se nadaš srce moje – pita se Gibonni u istoimenoj pjesmi. Ponadaše se hajdukovci. Evo ga! To je to! Welcome, Mr. Pirić! Kad ono... Ipak ništa? Službene potvrde za to nema, niti će je biti. Ali trenutno je slika takva i čini se kako će ukrajinski milijuni teško u hajdučki takujin. Znate o čemu govorimo. Sve je već napisano i ispričano. Čaše gore. Živili! Problemom je označen onaj pored Pirića na toj fotografiji. A to je Igor Štimac koji je godinama već „demoniziran” među pristašama Našeg Hajduka.
- Ja nisam dovoljno taj - kaže Gibonni nadalje u istoj pjesmi. Je li Pirić dovoljno taj? Čini se da nije kako je izvagano i ocijenjeno. Nešto mu fali, a nisu pare...
- Valjda znam šta činim – opet će Gibonni. Baš se slažu stihovi jedan na drugi. Slučajno je autoru ovih redaka pjesma ušla u uho, taman prije nego je trebalo zagrijati tipkovnicu. I nije bezveze... Svaki stih dobro opisuje trenutnu situacija. Valjda znaju što čine oni koji odlučuju i koji su Pirićeve ukrajinske milijune označili nepoželjnima.
- Od ovoga stvarno ne znam bolje, niti mogu da dam – novi je stih iste pjesme.
Može li narodni model bolje od ovoga? Mogu li čelni ljudi dati više? Ni pjesma, ni situacija u kojoj se Hajduk nalazi nisu od jučer.
Zna li Garcia bolje od ovoga? Iskreno se nadamo da zna kada je već „amenovano” da ostaje na klupi i za početak sljedeće sezone. Odnosno da ne može ni biti smijenjen iz tekućih razloga.
Možda ćete kazati da nije novinarski priznati, ni iskazati pristranost, ali kada radite mediju iz Dalmacije, nije čudo da navijate za Hajduk.
- Jel se primilo za srce? Jel ljubav daje plod? Da li osjećamo trnce? - pita se Gibonni dalje. Evo i odgovora: Je. Nije. Je.
Ne treba prosipati sladunjave retke o tome koliko navijači stvarno vole Hajduka. Najveći je to i najznačajniji klub u Hrvata, ma što neki mislili o tome. Sve što morate znati je da Dinamovu titulu na Maksimiru proslavlja niti 15.000 ljudi iz milijunskoga grada, a Hajdukovo zlopaćenje protiv Vukovara, Osijeka ili Slavena gleda 20.000 duša.
Jedva čekanje čega?
Daje li ljubav plod? Ako pod pojmom plod smatramo titule, onda baš i ne daje. Godine su prošle, a proći će ih još dok se Hajduk konačno ne osladi naslovom prvaka. Takvo je stanje stvari, osim ako nam se ne dogodi nekakav Leicester i čudo neviđeno. Osjećamo li trnce? O, da. Oduvijek je tako bilo i bit će. Opet, nije to sladunjava patetika. Tko je barem jednom bio na punom Poljudu zna o čemu pričamo.
No, Hajduk ovaj put nema čime „naložiti” navijače za sljedeću sezonu. Prosječni uživatelj hajdučkog baluna (nazovimo ga tako) ovaj put nema što iščekivati u ljeto pred nama. Novca za velika pojačanja nema. A ne ukaže li se Pirić ili netko njemu sličan, neće ga ni biti. Neće, stoga, doći nikakvo bombastično pojačanje. Radit će se puno, ali skromno, štedljivo brojeći svaki euro. I neka. Dosta je bilo rasipanja posljednjih godina...
Nismo zloguki proroci, ali iščitavajući trenutno stanje – nemamo se čemu previše veseliti. Na vidiku pozitive za sada nam je tek plasman nekih novih mladih igrača, odnosno njihovo zauzimanje mjesta koje su do sada držali drugi. A ti drugi bi mogli otići. Prodat će se ovog ljeta što se prodati da. Mora se. Prazna blagajna tako nalaže. A onda i pokušati izaći na mercato. Stidljivo i sa samo šakom eura u džepu. Ali tako je – kako je. I onda? Čemu se nadaš srce moje? Pitat će se Gibonni još jednom za kraj. Ali neće se odjaviti, a da ne ponudi odgovor:
- My heart is always running back to you! - pa dokle god nas sve skupa to odvelo... Za sad neće više od drugog mjesta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....