Ivan Rakitić više neće igrati nogomet. Igrač je i sam objavio službeni kraj igračke karijere. Mnogi ne vjeruju da je takvoj bogatoj karijeri došao kraj. Objavio je i emotivno pismo, koje prenosimo u cijelosti:
"Dragi nogomete,
bio si dio mog života od mog prvog dana. Od terena u Möhlinu, mom rodnom gradu u Švicarskoj, do najvećih stadiona na svijetu — uvijek si bio tu. Dao si mi prvu priliku u FC Baselu. Bio sam samo dijete, ali natjerao si me da vjerujem da je sve moguće. I to je bio tek početak.
U Schalkeu sam rastao s tobom. Bio je to moj prvi odlazak od kuće, i naučio sam suočavati se s novim izazovima, novim kulturama i novim lekcijama. Učinio si me jačim, a taj rast otvorio je nova vrata. Tako sam stigao u Sevillu. I tamo sam doživio nešto drugačije. Dao si mi toliko više — dao si mi dom. Imao sam čast biti kapetan, podići svoj prvi europski trofej…
I što je najvažnije, tamo sam upoznao ljubav svog života. Zahvaljujući tebi, pronašao sam svoju partnericu, majku svojih kćeri. Stvorio sam svoju obitelj. A kad sam mislio da sam sve proživio, ponovno si me iznenadio. Onda je došla Barcelona. Učinio si da živim san koji ne bih ni usudio sanjati. Igrao sam uz najbolje, osvajao trofeje i doživljavao čarobne večeri na Camp Nou.
Dao si mi privilegij da postanem dio tvoje povijesti. Ali nisi se tu zaustavio. Dopustio si mi da se vratim u Sevillu — da zatvorim krug, da kažem hvala, da se ponovno osjećam kao kod kuće… i da ponovno pobjeđujem.I opet si imao nešto novo za mene. Kad sam to najmanje očekivao, odveo si me na drugačije mjesto, s novim ritmom i novim načinom da te doživim: Al Shabab. To je bilo posebno i ponosno poglavlje, gdje sam stekao prijatelje za cijeli život. I kao da si znao koliko će mi to značiti, dao si mi još jedno, nezaboravno poglavlje.
Povratak korijenima. Prvi put igrati u Hrvatskoj, predstavljati Hajduk Split… to je iskustvo koje ću zauvijek nositi sa sobom. Ali iznad svega, dao si mi najveću čast od svih: Nositi dres svoje zemlje. Predstavljati Hrvatsku. Za malu zemlju poput naše, ulazak u finale Svjetskog prvenstva bio je više od sportskog uspjeha — to je bio vječni trenutak, dar cijelom narodu.
Nogomete, dao si mi više nego što sam ikada sanjao. Dao si mi prijatelje, emocije, radost i suze. Dao si mi cijeli život — život koji ću zauvijek nositi s ponosom.Sada je vrijeme za oproštaj. Jer iako odlazim od tebe, znam da ti nikada nećeš otići od mene.
Hvala ti, nogomete. Na svemu.
Ivan"
Od Basela do Hajduka smjestilo se 17 trofeja: Liga prvaka, dvije Europske lige, UEFA Superkup, Svjetsko klupsko prvenstvo, četiri Španjolska prvenstva, četiri Kupa Španjolske, dva Superkupa Španjolske, Kup Njemačke i Kup Švicarske.
To je karijerni ulov Ivana Rakitića. Velik, legendaran i ovjekovječen.
Tu je i srebrna medalja iz Rusije, kada je “mala” Hrvatska opet pokazala da je dorasla velesilama, a Rakitić je bio važan dio te generacije.
Nemojte zaboraviti tko je u raspucavanjima pristao pucati onaj peti, najstresniji jedanaesterac.
Sve je počelo u Möhlinu, mjestu u Švicarskoj nedaleko Basela gdje je jedna hrvatska obitelj 1988. godine dobila sina Ivana.
Uvijek kao Hrvat
Napisali smo na početku, od Basela do Hajduka, ali Rakitićev nogometni put počeo je u manjem klubu u njegovom rodnom mjestu. Prvi put dotaknuo je loptu s četiri godine i bilo je jasno da se od nje više neće razdvajati.
Rakitić se oduvijek osjećao kao Hrvat, u njegovoj se obiteljskoj kući uvijek pričalo na hrvatski. A i njegov rodni Möhlin je vrvio Hrvatima, koji su zbog rata još više pristizali. Iako je zbog rata puno godina trebalo proći prije nego li je imao priliku posjetiti svoju Hrvatsku.
Ali uvijek je pažljivo, s posebnim respektom pričao o svojoj drugoj domovini:
- Kad sam počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Moram biti iskren... Kažem ljudima: “Ja sam Švicarac.” I to uvijek izaziva čudne poglede. “Švicarac? Ivan Rakitić?” Ali rođen sam u Švicarskoj, odrastao sam u Švicarskoj, išao sam u školu u Švicarskoj, moji prijatelji su iz Švicarske.
- I zato sam bio jako ponosan što sam pet godina nosio dres Švicarske dok sam igrao s mlađim momčadima. Ali najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj. Oduvijek je pripadao - rekao je za Players’ Tribune.
Otac mu nije nametao odluke u životu, pustio ga je da sam stvara svoj životni put. A Ivanova odluka bila je s 15 godina napustiti školu i potpuno se posvetiti nogometu.
Ponude iz Premier lige
Već sa 17 godina debitirao je za seniore Basela i nije dugo prošlo, počele su stizati ponude iz Premier lige. Tad su ipak uskočili Ivanovi roditelji, malo umiješali prste u život svog sina. Dok ne stavi kapetansku traku Basela na ruku, ne ide nigdje, to je bila poruka oca svim zainteresiranim klubovima.
Što bi bilo kad bi bilo, možemo sada pričati. Ali po svemu se čini da je ostanak u Baselu bio pun pogodak.
Mladog igrača privuku novac i prestiž igranja za velikana, pa se u nepoznatoj sredini izgubi i karijera krene nizbrdo, takva priča milijun puta je ispričana i milijun velikih karijera je nestalo. A Rakitić je još neko vrijeme ostao u Švicarskoj, pa je za iduću stepenicu karijere odabrao Schalke 04 i tu kreće onaj poznatiji dio njegovog puta.
U Baselu je upao u oko i reprezentaciji Hrvatske, točnije, izborniku Slavenu Biliću.
- Što mogu reći o Slavenu? On je jedna od najvažnijih osoba koje sam upoznao u svojoj nogometnoj karijeri. Ne samo kao trener, već i kao osoba. On je drugačiji. On je tako poseban. Jer pomisliš, dovraga, ovaj čovjek će sve učiniti za mene.
Nakon Schalkea uslijedile su Sevilla, Barcelona pa opet Sevilla. Paralelno tomu i velike utakmice u kockastom dresu, sličnom onome u kojem je spavao kao mališan u Švicarskoj. Svojom vještinom na terenu pisao je povijest hrvatskog i svjetskog nogometa. Sve trofeje i uspjehe već smo pobrojali. Jasno je da se velebna karijera bliži kraju, a za oproštaj od karijere izabrao je baš Hajduk. Nije se u Split došao odmarati, “bijelima” je podario najbolje od sebe, za ispraćaj i kraj velike nogometne priče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....