Jesensko je sunce, lipoga li dana, vidi na Rivi Zlatka i Zorana: koliko su radosti hajdučkom puku podarili

A sunca li, lipa dana, a na Rivi Zlatka i Zorana...

Slika za kartolinu, na Rivi, doduše na početku, kava kraj Kule, sjede blizanci Vujović u bratskoj ljubavi i ćakuli.

Bilo nam ih je milo vidit i odmah pomislimo koliko su radosti hajdučkom puku podarili (doduše, prvaci samo 1979. godine), a sad, sa 67 na leđima imaju to zadovoljstvo i mir u sebi da ćakulaju i bratski se druže. Ka prava familija, blizanci koji su sačuvali sjajne odnose.

Toliko je slika na kojima su zajedno, a sad, grubo je reć, pod stare dane, ali tako jest, posebno nam je lijepo vidjeti ih da se da se druže kao i prvog dana tamo u Sarajevu 26. kolovoza 1958., kad su postali nerazdvojni. Zlatko, po ure stariji.

I guštaju, ne moraju niti grintat, žugat kako je ovaj današnji Hajduk loš, jer dapače, uopće nije loš, pa su i oni sjeli s mirom i uživaju gledat tablicu. Hajduk prvi, četiri punta ispred Dinama...

Zlatko je bio golgteter par excellance i pamtimo primjerice kako je u dvije utakmice zabio Metzu šest komada, četiri u Splitu i dva u Metzu, a ukupno sedmoga (5:1 i 2:2) dodao je Vatroslav Petrinović (prvoga od cijelog tog niza).

Privatni album

A Zoran? Jest, nominalno je bio desni bek ili all-round (zadnji) vezni, mogao je bit i lijevi bek po ljutoj potrebi i surova splitska publika ga je katkad zvala „ptica trkačica” što i nije bio baš kompliment, ali mu klasu nitko nije mogao odreći.

Najmanje bi ga se odrekli treneri i selektori. Oni su znali da je poput Zlatka i on dragi kamen, a ka‘ pravog blizanca stavljali su Zorana i u špic. U vrh napada. Da bude dubler bratu. Ka‘ na filmu. I to nije samo radio Tomislav Ivić kad je Zlatko u finišu proljeća 1979. ozlijedio rame, pa mu je dvojnik/kaskader bio kopija Zoran, nego i Ante Biće Mladinić i Pero Nadoveza.

Vratili su se iz vojske (zajedno se rodili, zajedno i u Armiju krenuli) krajem proljeća 1983., a nota bene služili su vojni rok u Šapcu i Hajduk je tamo gostovao kod Mačve (3:3) ne bi li im služenje bilo u pamuku, a ne u rovovima posuto trnjem, stražom, marševima... E, kad su se vratili golove je nanizao – Zoran!?

U svega pet nastupa čak šest golova!? Pamtite li vi to, stari hajdukolozi? Zoran, a ne Zlatko! Dinamo (1:1) u Maksimiru, strijelac Zo. Vujović; Budućnost (4:1) u Poljudu, Zoran komada dva; Crvena zvezda (2:1) na „marakani”, komada oba; Partizan (1:0) u Poljudu, pobjedonosni! Zbrojimo načas Zoranov učinak: jedan, tri, pet, šest!

Rekosmo, pet je nastupa upisao, a šest pogodaka ostvario, zabio je Dinamu, Zvezdi, Partizanu. Bio je to najbolji Zoran Vujović svih vremena, šalimo se s njim, samo što je kratko trajao... Hajduk drugi, a prvak Partizan, za dlaku te 1983. godine...

I toga smo se prisjetili na jesenskom sunca produženog splitskog babljeg ljeta.

Bilo nam ih je tako drago vidjeti, Zlatko i Zoran, kao nekad, kao oduvijek, a uslikala ih je Zoranova Helena. Ona o svemu tako smjerno vodi računa.

Šta su stariji, to su nam draži, ima i ta mista.

Vidi sunčana lipa dana, vidi Zlatka i Zorana...