Sveti Duje je 7. svibnja i dan obnove Hajduka na Visu 1944., nastavak neprekinute niti od 13. veljače 1911. i štošta se Hajduku dogodilo u svibnju... Razna finala Jugokupova smjestila su se u cvjetnom maju: Sliškovićev gol Ivkoviću iz kornera 1984., na sjevernoj strani Poljuda, prvi osvojeni Jugokup 1967. na Starom placu, pa mnoge nezaboravne utakmice, opjevanih 6:1 protiv Partizana na stadionu JNA u Beogradu 1976. („svi pucaju i svi daju golove”). I kup što ga je donio Rambo Varvodić kad je izludio Ravnića na tom istom stadionu JNA, kolegu između vratnica Rijeke 1987., a trener Hajduka je bio Josip Skoblar.
Svaki dan mogli bismo izvlačiti iz rukava staru priču i na novi je način pisati, a sad vas podsjećamo na pitalicu što je bilo 8. svibnja 1991., odgovor je lagan. Hajduk je osvojio ratni trofej, Titov pokal, eno „najdražeg kupa” u vitrinama „bijelih” u trajnom vlasništvu.
Nego, da vas pitamo o tom ratnom finalu sa stadiona JNA, Crvena zvezda 0, Hajduk 1, evo godišnjica na vratima.
Tko je dao gol za Hajduk?
Legendarni Alen Bokšić.
Po čemu je još čuvena ta utakmica?
Po tučnjavi, sukobu Igora Štimca i Siniše Mihajlovića.
Koga je Bokšić izbjegao, otresao s leđa i pobjegao mu da slobodno zakuca balun u mrežu Stojanovića?
Pa ni to nije teško, žrtva je bio rumunjski Srbin, lokalni Beckenbauer, Miodrag Belodedici.
A da vas pitamo i ovo: tko je asistirao Bokšiću za pobjednički trk i gol? Tko je zakuhao svađu Štimca i Mihajlovića, odnosno koga je danas pokojni Mihajlović krvnički faulirao, pa su svi skočili kao opareni?!
U oba slučaja odgovor je isti: Grgica Kovač!
A tko je bio trener Hajduka?
Josip Skoblar!
Evo što nam je trener rekao nedavno u svojoj Privlaci o tom kupu, kako rekosmo Hajdukovu ratnom trofeju. Citiramo:
- Nemojte to tako spominjati, zašto ratni trofej? To je moj kup! Kad se kaže ratni, onda se umanjuje nogometna vrijednost i taktika i ono što smo odigrali protiv te izuzetno snažne Crvene zvezde. Zašto se ne kaže to je drugi Skoblarov kup?!
Pa to se zna – branili smo se. Skoblar je nastavio:
- Ma znam ja to ratni, jer su bile takve okolnosti, ali to je nadasve bila nogometna bitka, taktika. Kad sam došao po drugi put Hajduk, pitajte ih, najprije sam na treningu upozorio Vučevića i Jeličića. Neka kažu. Alo, momci, nije ovo modna pista, tako se ne trenira! Želio sam, stvarao sam ratnike u momčadi. I uspio...
Prije finala ostali ste bez Čeha Jirija Jeslineka, a nije mogao ni kapetan Darko Dražić nastupiti, zbog smrti oca morao je u Pucarevo, u Novi Travnik. A Mili Hadžiabdić je ipak zaigrao premda je imao tragediju, smrtni slučaj u obitelji nekoliko dana ranije.
- Bili smo oslabljeni, a nisam ja Čeha izostavio. Jirži mi je sam rekao da se plaši, da mu nije ugodno, ratno je stanje i nije koncentriran. Rat je mirisao, bilo je već svakakvih događaja i Čeh se uplašio. Uvažavam to. Kad te strah, nećeš igrati na silu, a bio nam je važan zadnji igrač obrane. Tu se onda našao Setinov koji je dobro odigrao. Utakmica znate i sami kako je išla, gol Bokšića, a u finišu Jeličić sam ispred gola i ne zabije doslovno na praznu branku. Zamislite da nam je Zvezda izjednačila u idućem, posljednjem napadu?!
Ali nije...
I to je fragment uspomene na ratni, odnosno Skoblarov drugi kup što ga je donio Hajduku, nakon 1987. godine.
Ratni trofej, ali nadasve Bokšićev i Skoblarov.
- Osvojili smo trofej, eno ga u vitrinama Poljuda, zauvijek. Ne slažem se s tim nazivom ratni trofej, oduzimate mi sportsko zadovoljstvo. Vi ga zovite ratni trofej, neka vam bude, razumijem, ali to je Skoblarov trofej! I Bokšićev! - naglasio nam je Skoblar nedavno, a mi rado ponavljamo.
I ubrzo mu dali otkaz u Poljudu, a ne novi ugovor.
- Mislim se, umjesto da mi dignete spomenik, vi meni otkaz dajete?! Ali, dobro, to je život. Rekao sam, možete mi uraditi ne znam što, ali dva kupa s Hajdukom nitko mi ne može oduzeti! - naglasio je Skoblar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....