Treća sreća. Ili četvrta, tko još pamti? Dosadan sam više postao sam sebi. Svake godine – tema ista, a stanje nepromijenjeno. I ove godine nogomet se u Hrvata igra na Velike dane. Konkretno, Hajduk će na Veliki petak igrati u Varaždinu, baš kao i Lokomotiva i Slaven Belupo. Dvije utakmice su na Veliku Subotu, dok su Dinamo i Šibenik na teren izašli prije svih, danas, na Veliki četvrtak.
I što sad? Nek‘ se igra, nek‘ se piva. U čemu je problem? Za zemlju s gotovo 80 posto katolika to bi itekako trebao biti problem. Veliki petak dan je spomena na Isusovu muku. Obredi mahom počinju u popodnevnim satima, a Hajduk i Varaždin počinju u 18.45. Napisali smo – 80 posto! Ili brojkom, prema Državnom zavodu za statistiku, 3.057.735 ljudi se izjašnjavaju kao katolici. Koliko je njih to samo na papiru, a koliko u praksi, pitanje je za raspravu za neku drugu temu i rubriku. Na koncu, nije na meni da sudim...
Problem je (ili bi barem trebao biti) što igranje na Velike dane tišine i posta, gotovo nikoga „ne žulja”. A svega će biti osim tišine i bdjenja. Kako je – tako je. Sliježe se ramenima iz godine u godinu. Igrati se mora i tako već više od 10 godina.
Spomenimo i to, za one koji nisu katoličke vjeroispovijesti nadolazeći petak samo je još jedan u nizu, kao i subota, pa nedjelja. Ali za one koji se diče svojom vjerom, ovo ne bi smjelo prolaziti ispod radara. A prolazi. Već godinama. I još će tko zna do kada. Pobuni se i Torcida svako toliko. Prije dvije godine Hajduk je na Veliki petak na Poljudu igrao protiv Istre 1961. Na sjeveru je vladao muk nekoliko minuta, podignut je transparent s natpisom „Opet Veliki petak...”. A onda sve po starom.
More opravdanja
Na sjeveru se prisjete i „najvjernije odvjetnice Hrvata”, a zapjeva se i „O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu...”, baš kao i „Ima jedna duga cesta...”. Torcida je, dakle, svoje rekla. Ali izgleda da nitko nije čuo. Opravdanja je more. Tko želi, može ih pronaći koliko god. „Nema termina, brzo će i Kup, treba završiti što prije, bla, bla...”. A zna se da i tu vrijedi ona stara: gdje ima volje, ima i načina.
Suludo je i „opravdanje” koje sam čuo prošle godine. Išlo je nešto u ovom stilu:
- Pa igraju tada i Španjolci i Talijani. A oni su još veći vjernici od nas...
Priznajem, dala mi je ta izjava misliti. Kako se to mjere vjera i katoličanstvo, kojim uređajem ili instrumentom? Brojem Očenaša? Ni do danas nisam došao do odgovora. Konkretno, pišem i pričam o Hajduku, pa se pitam i koliki je utjecaj kluba na to. Može li se reagirati prema HNS-u, vlasnicima prijenosa, televizijama? Kome god... Ne može se ili se ne želi?
Postoji li rješenje?
Sigurno. Duplo kolo, tjedan prije, tjedan ili dva poslije... Nebitno, kad se ukaže prilika. Može se pronaći. S vjerske strane, „sretnije” je da se igra i na sam blagdan Uskrsa nego na Veliki petak. To je dan slavlja zbog Kristovog uskrsnuća, dan radosti, veselja... Ponavljam, opet samo za katolike. Za sve ostale, realno, ne mora biti. Da je praktično - i nije, pogotovo za one koji igraju u gostima. Taj dan ne bi bili sa svojim obiteljima.
Tom logikom, rješenje nije ni da se igra na Veliku Subotu. Nakon spomena na Isusovu muku dan je to tišine i bdjenja, iščekivanje uskrsnuća. Lani su Bijeli igrali baš na Veliku subotu i to baš protiv Dinama. Najveći derbi.
Dobro se prisjetiti i riječi koje je u propovijedi s oltara uputio poznati svećenik don Roko Kaštelan. I sam nekoć torcidaš.
- Kojem se Bogu mi molimo? Želimo da Hajduk bude prvak? Stadion je rasprodan, svi su poletjeli po ulaznice. A igra se na Veliku subotu kada je Krist u grobu. Na takav dan ide se tamo gdje se psuje Boga. Na dan tišine i bdjenja. Za mene je to sramota. Zapitajmo se vjerujemo li mi u Isusa Krista ili u Hajduk? Ja vjerujem u Isusa – govorio je don Roko.
S ovim mi je najbolje završiti. Teško ću sam smisliti išta pametnije...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....