Hajduk je svladao Goricu i Gonzalo Manuel Garcia Garcia gazi dalje. Duplo pišemo Garcia, nije greška, jer mu je to puno prezime, kao što je to imao i gazda Atletico Madrida, čuveni Jesus Gil y Gil ili nekadašnji kondicijski stručnjak u Hajduku prije 20 godina, stanoviti Francisco Arcos Arcos, zvani Paco. Trener Zoran Vulić ga je sa sobom poveo i u Vladivostok u stožer ruske Luč Energije.
Gonzalo, dakle, gazi dalje i sad se postavljaju i lakonska pitanja, bez zadiranja u dublju analizu, što je to sve drugačije u odnosu na prošlu sezonu?
Nakon početnih slabosti očigledna je drugačija prezentacija, te nadasve konstrukcija igre, različito nego što je to gradio Gennaro Gattuso. Ali su i drugi glumci. U sastavu je lani Gattuso preferirao Dialla na lijevom beku i Kalika na raznim pozicijama u veznom redu, a stalno je nastupao i objektivno energetski vrlo slabi Rakitić. Odnosno Rekreakitić kako smo ga nazvali i koji igrom nikako nije ispunio (prevelika) očekivanja. A nisi ga mogao ili ga jednostavno nisi maknuo iz momčadi i sjeo na klupu, sve dok na kraju sezone nije svečano objavio kako napušta aktivno igranje nogometa. I seli u kancelariju. Što je bila dobrodošla novost. Vrjedniji za pisaćim stolom nego u kopačkama.
Diallo, Kalik, Rakitić. Nestali su s mape. Dobro, nema ni Uremovića, ni Prpića, ali oni kao stoperski par lani su igrali dobro. Našli bismo još ponekoga tankoga (Biuk, Mlakar, Rusin), ali ova trojica su baš po našem skromnom sudu bila uteg uz Gattusove zamisli.
Novost je i novi, nekako svježi Filip Krovinović i on zaslužuje posebnu pozornost, a mi bismo ga sad istakli kao – kapetana. Njega mladi igrači gledaju ka u boga i njihov je tihi vođa i uzor u kvalitetnom ponašanju pravog profesionalca.
Traka nije za slikavanje
Zato je prirodno da je u odsustvu Marka Livaje Krovinović uzeo ili dobio traku i poništio onu lakonsku, zlosretnu izjavu Garcije, kako kapetanska vrpca nije bogznašto, nego je samo za – slikanje. Fotografiranje. Za izlog i izložbu i poster.
E pa nije.
Krovinović nosi vrpcu, ponaša se kapetanski, a želimo vam reći da je to novi Zagrepčanin kapetan Hajduka! Možda ne idete za tim, ali Filip je baš Zagrepčanin, premda porijeklom iz Petrinje odakle mu je obitelj, a u Hajduk je stigao ne poput Bernarda Vukasa Bajde, s trešnjevačkih livada, nego iz Lisabona, iz ništa manje nego – Benfike!
I po tome je isto poseban.
Da je Damir Šolman izuzetan, veliki košarkaš Jugoplastike, da je Ivica Krajač Mali napisao stihove Nima Splita do Splita, a obojica su Zagrepčanci o‘ kolina, šta bi mi Splićani rekli, to je poznato. Obojica su nažalost već pokojni. Ali su ispisali poveznice Sljemena i Marjana.
A da je Krovinović barem peti, koliko smo pobrojali, pravi Zagrepčanin kapetan Hajduka, stavljamo fokus na taj podatak.
1. Bernard Vukas, rečeni Bajdo, stigao je iz Amatera, odnosno Zagreba;
2. Zlatko Papec je došao iz Lokomotive i ostao u gradu pod Marjanom cijeli život, obojica pedesetih godina.
3. Mario Maloča u recentno doba već je legendaran sa zagrebačkog Dubeca ili dobro, dobro, Dubca. Prošao je karijeru Dinamo, Zagreb, Inter Zaprešić, Kamen Ingrad pa u Poljud.
4. Josip Juranović iz kluba Dubrava i kvarta istočno od Maksimira prije nego što uđete u Maločin Dubec.
5. Evo i Filipa Krovinovića sa Središća, iz Novog Zagreba. U redu, iz Benfike je stigao, ali u/na Središću je njegov osnovni dom.
Na primjer, velikani iz Zagreba Ivan Pavlica (živi sad u Oroslavju, nakon što je prodao kuću u Postirama, imao je kafić na Opatovini), Stjepan Štef Deverić iz Donje Lomnice i splitski zet, te Niko Kranjčar nisu bili kapetani Hajduka. Nije ni omiljeni Tomislav Kiš...
Ali rečena petorica jesu: Vukas, Papec, Maloča, Juranović i – Krovinović.
Od Vukasa do Krovinovića
O Vukasu ne treba trošiti riječi, najbolji od najboljih,
Papec je bio vješt i efikasan centarfor, „ukraden” u Puli sa služenja mornarice, Hajduk je sredio da bude otpušten dan prije, da ga pokupe u automobil i odvedu na jug. Kad su iz Lokomotive došli sutradan po njega, već je bio na Starom placu, Rivi i Pjaci. Vi ne znate?! Mornar Zlatko je još jučer otišao, tako je radio stari Hajduk! Inače, srebrna olimpijska medalja iz Melbournea 1956.
Maloča je svojevrsni rekorder s preko 200 službenih nastupa za Hajduk, što je visok doseg sad kad se klubovi brzo mijenjaju.
Juranović je stigao na mala vrata, na prstima u Poljud, doveo ga je Goran Vučević iz Dubrave gazde Roka Ivanovića, a da ga trener prve momčadi Ivan Tudor gotovo nije htio ni pogledati („trebaju mi igrači za prvu, a ne za drugu momčad”), pa je Juranović skupa s Franom Tudorom i Markom Pejićem (još dvojicom Zagrepčanaca) usmjeren u B momčad. E da bi uzorni Jura ili Jopa stigao, ozljedi usprkos, malo-pomalo i do kapetanske trake „bijelih” i reprezentacije. Pamtimo njegov sjajan nastup i dvoboje u dresu „vatrenih” na SP u Kataru protiv Brazila, Viniciusa i Neymara.
I sad evo Filipa Krovinovića. Hajdukovac u duši, poput oca Jasenka koji je slagao novinske članke u bilježnicu o generaciji „zlatnih bijelih” sedamdesetih. Korijenima, o da, iz Petrinje, ali nadasve sa zagrebačkog Središća. Rođen je 29. kolovoza 1995. u – pogađate - Zagrebu, taman nakon Hajdukove jedine hrvatske duple krune. Danas, s navršenih 30 doživio je najveću počast, biti kapetan Hajduka! Lokomotiva, Dinamo, Zagreb, Rio Ave, Benfica, West Bromwich Albion, Nottingham Forest i Hajduk njegove su postaje na puta od zagrebačkog Središća do splitskog Žnjana.
Sad je tek ispunjen do kraja, svoj na svome, s kapetanskom trakom oko ruke.
Peti purger kapetan Hajduka! Nije mala stvar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....