Dragi ljubitelji baluna i posebice Hajduka, 4. lipnja donosi nam završni čin Hajdukove blic-trilogije početkom šestog mjeseca.
Pobjeda vrijedna opstanka u yu-ligi u Zagrebu 1963. kontra Dinama (1:0), pa in memoriam Jurici Jerkoviću, a četvrti dan mjeseca lipnja rezerviran je za priču o – Hajdukovoj duploj kruni u Hrvatskoj. Prvoj i dosad jedinoj! Evo je Rijeka po drugi put ostvarila taj uspjeh, osvojila je duplu krunu nakon 2017., eto i 2025., znači može se, nije to tabu tema, ali eto, Hajduku je duplo slavlje u sezoni uspjelo samo jednom i to prije točno 30 godina, pa vrijedi zabilježiti!
Tog 4. lipnja 1995. godine Hajduk je ugostio Osijek koji je također imao šanse postati prvakom Hrvatske e da slavi tog popodneva u Poljudu. Croatia, tadašnji Dinamo, čekao je pak u Šibeniku rasplet, bude li remi u Poljudu okitio bi se titulom, ako pobijedi, a pobijedio je – Šibenik.
Eto poveznice i na ovu sezonu, nije dakle bila apsolutna rijetkost i raritet da u posljednje kolo ulaze čak trojica aspiranata s nadom u titulu. Dogodilo se to ove sezone, pratili smo, ali jest i prije 30 godina!
Kad smo prije dva i pol mjeseca mi iz Slobodne pompozno u dvorani kina Zlatna vrata obilježavali 30 godina od Hajdukova plasmana u četvrtfinale Lige prvaka, te posjeta papi, u niz uspjeha te sezone ubraja se i dupla kruna. A ona je stigla na kraju balade, baš 4. lipnja te godine. Kao kruna na sve lijepo što se događalo, šlag na tortu...
Prethodno je Hajduk osvojio kup, Rabuzinovo Sunce (Suncokret) u dva okršaja protiv Croatije, pobjedama 3:2 u Poljudu i 1:0 u revanšu u Maksimiru, u međuvremenu je „Bijela mašina” (a to je i naslov hajdučke himne u izvedbi grupe Mladi Batali, odavna je nismo čuli, a bila je iznimno popularna sedamdesetih op. a.) svladala Croatiju još jednom: u prvenstvu sa 3:1 u Poljudu, izbila je na vrh i sad je tu poziciju trebalo sačuvati.
U posljednjem kolu u Poljud je, dakle, stizao Osijek... To kako je Igor Štimac u prvim minutama okršaja „ušao” u Roberta Špehara na centru, bilo je odmah jasno i Špeharu i Osječanima da u Poljudu nemaju što tražiti. Nisu trebali ni dolaziti, sa ili bez borbe opet je ostalo 3:0. Krvnički start odmah je dao naslutiti tko će biti gazda na terenu. Uz onu pjesmu staru splitsko-hajdučku i dubrovačko-jugašku:
- Tko u Hajduk/Juga dirne, ježa će gucati, tko u Hajduk/Juga dirne seee!
Gazda je bio Hajduk, sa 3:0 je slavio i prigrlio duplu krunu.
Jedna i jedina za Hajduk u hrvatskom neovisnom nogometu, prema tome raritetna, važna da se spomene.
Okruglih 30 prolazi ovih dana lipnja i možda vam podsjetnik izaziva samo sjetu. No, nemojte tako. Da vam je netko rekao te 1995. u trenutku slavlja zbog 3:0 nad Osijekom da će to Hajduku kroz tri desetljeća biti jedina dupla kruna, a da će uz svu poplavu uspjeha Dinama čak dvije duple krune ponijeti i Rijeka, pitali biste se je li taj prorok normalan? Lud, zbunjen, normalan?!
Tako i sada treba vjerovati u nemoguće, u preokret, jer ako je mogla Rijeka i to dvaput, može i Hajduk, opet i iznova. Kad – tad...
I nemojte kazati kad nije ove godine nikad neće. Takve floskule i žalopojke nisu svojstvene optimistima.
Neka ovo sjećanje vas, poklonike hajdučkih boja, potakne na novu dozu optimizma, treba stalno uporno pokušavati. Uz golove Renata Jurčeca (2) i Darka Butorovića, za Hajduk su u pobjedi protiv Osijeka (3:0) tog 4. lipnja 1995. odigrali Slavica, Butorović, D. Jozinović, Hibić, Štimac, Peršon, K. Vulić, N. Pralija, Jurčec, Asanović, Rapaić (Z. Vulić).
Trener je bio Ivan Grozni Katalinić.
Eto završnog čina duple krune prije 30 godina, eto i završnog čina Hajdukove trilogije vremeplova prvih dana lipnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....