Bernard Bajdo Vukas 1. svibnja sada, slavio bi 99. rođendan, e da je poživio... Davno je umro, 1983., ali poput Hajduka živi vječno u srcima navijača „bijelih” i štovatelja baluna diljem bivše nam države Jugoslavije i mnogo šire, u Europi i na cijelom nogometnom Globusu.
Malo je nogometaša kao što je (bio) Bernard Bajdo Vukas... Priznavao ga je kao jednog od najboljih cijeli svijet, bez pogovora, bez zadrške.
Upadamo u zamku budemo otrcani, svaki čas o Bajdi pišemo, ili nam se to samo čini, a ne bi se smjela dogoditi inflacija riječi... Samo želimo da velikan bude tu s nama stalno, da bude otrgnut zaboravu i na dan 99. rođendana kako da ga zaobiđemo, zanemarimo? Ne, to nam se ne smije dogoditi.
Ispalo je eto da je umro 4. travnja 1983., a rodio se 1. svibnja 1927., sve u Zagrebu, ali su Split i Hajduk u epicentru njegove blistave i po mnogo čemu neponovljive karijere.
Najbolje nam je ponoviti nedavni tekst, u njemu toliko toga o Bajdi piše, a mi vam kao novost možemo (smijemo li?) podariti informaciju kako njegov sin dr Zdeslav, inače ugledni zagrebački oftalmolog splitskog govora i dijalekta (mama Stjepanka bila je stara Splićanka i Bajdina supruga) priprema nešto posebno. Za dogodine, kad bi njegov otac, dragi tata Bajdo imao 100. rođendan. Posebnu knjigu, monografiju i po mogućnosti film.
Dotad pričekajmo, sjetimo se još jednom Bernarda Bajde Vukasa i njegove izjave „i da se ponovno rodim, opet bih bio igrač Hajduka”! A što je ispisano i na postolju spomenika ispred ulaza na stadion, ispod presađene murve sa Starog placa na Poljud.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....