Naprosto ne damo da se zaboravi, 19. travnja rođen je Stanko Poklepović zvani Špaco i to 1938. godine. Da je poživio imao bi sada 87. rođendan... Bio bi to poseban Uskrs u krugu familije i prijatelja, a ove rečenice bit će drage Špacinima, da znaju da ga ne zaboravljamo. Imao bi 87, a umro je na Badnjak 24. prosinca 2018. godine...
Često se sjetimo šjor Špace, nogometne legende, osebujnog trenera prije svega Hajduka i zazivamo ga u svojim osvrtima, citiramo njegove mudrosti. I to u pravilu i neizostavno na rođendan ili smrtni dan ili ako se treba prisjetiti kakve godišnjice koja se s njim vezuje kao nekidan, njegova RNK Splita u kojem je proveo ravno 20 godina kao igrač, od 1956. do 1976., dakle od svoje 18. pa do 38. godine i tako dugovječan kroz dva desetljeća postao je amblem Splita i splitovaca. Kasnije, na poziv još jednog splitovca, Tomislava Ivića svoj je rad i djelovanje usmjerio u korist starijeg splitskog nogometnog brata, Hajduka... To vam ne treba ni govoriti.
Kako bi samo Špaco patio da gleda uživo propadanje i tešku borbu svojih „crvenih” koje je mogao gledati i s prozora, jer je stanovao preko puta, na suprotnoj strani ceste Hrvatske mornarice, nadomak Parka mladeži.
Kako bi samo guštao da može gledati aktualnu ljestvicu prvoligaške karavane koja sluti da bi njegov Hajduk konačno mogao do titule prvaka!
Ispisali smo štošta o Špaci, a kad mu je bilo najteže, kad je bolovao i postao slabo pokretan, njegova je doskočica legendarna:
- Sad sam posta‘ ka‘ Baka Slišković!
Kako to mislite?
- Lipo. Mora bi vježbat, radit, a ne da mi se!
Puno toga je o Poklepoviću ispisano i nećemo sad nabrajati da je bio ovo i ono, od Talasa iz Milne na Braču, preko Splita i Hajduka, 20 godina u Splita, pa 30 s prekidima kao trener u Hajduka, na raznim funkcijama i još o-ho-ho po bijelom svijetu. Recimo Kup Hrvatske je osvojio s Osijekom 1999. godine.
Idućeg vikenda Hajduk mora u Osijek, a Poklepović je proljeće 2015. godine skinuo trenutačno „prokletstvo” što je Hajduka sprječavalo da slavi u gradu na Dravi. Ovako se pisalo te 2015., prije ravno deset godina:
- Hajduk je skinuo prokletstvo Gradskog vrta (sad se dakako igra na Opus Areni, op. a.) i prvi put od kolovoza 2008. pobijedio je u Osijeku i to sa 1:0. U sudaru dvojice trenerskih senatora, najstarijih šefova struke u HNL-u, Ive Šuška (67) i Stanka Poklepovića (77), koji su nekoć i surađivali u stožeru reprezentacije za kratkog izborničkog staža Vlatka Markovića, slavio je deset godina iskusniji! Špacina "spiralna impostacija" napokon je, poslije tri prvenstvene utakmice, donijela pravi plijen...
Da, spiralna impostacija. Genijalno. Tako bijaše 2015...
Možemo vas usput, na ove uskrsne blagdane uputiti i na tekst što smo ga ispisali nedavno, u trenutku godišnjice šjor Špacine smrti. Tu je puno toga rečeno, pa ajmo se svi prisjetiti, ako vam se čita, evo ga. Pisali smo:
... Adio, šjor Špaco, gorko je odjeknulo tog Badnjaka 2018. godine, umro je Stanko Poklepović, osobit čovjek i trener ili trener i čovjek, kojim god redoslijedom hoćete, ali nadasve – osobit, što je bila riječ, epitet što ga je rado rabio, posebno istančanog osjećaja za izjave, rečenice...
Šest je godina prošlo, otišao je na sveti dan, na Badnjak, kako i odlaze posebni ljudi.
Šest je godina prošlo i gledamo unatrag koliko je to vremena iza nas, utabanih staza, gdje smo bili, što smo (u)radili.
Vaš je reporter u penziji, sretan da i dalje može ponuditi iz svoga opusa i repertoara (ne samo sjećanja), a šjor Stanko evo šest godina već da je umro. A kao da je jučer bilo kad je uoči jednog gostovanja Hajduka u Tuzli, pamtimo, osamdesetih, dan prije polaska autobusom kroz Bosnu, u trenerovoj sobici u Poljudu, gdje su i novinari nekoć redovito obitavali, rekao:
- A, mali, šta i ti ne ideš s nama... Stalno si nam oko nogu, ajde i na jedno gostovanje.
- Pa ne znam baš, ide Rejo (Zdravko Reić, op. a.), pa kako sad dvojica i još sam honorarac, ‘oće li me redakcija pustit?!
- Reci im da ja tako želim i da ih molim – očinski se osmjehnuo. I bi tako.
Kolega Reić je napisao s Tušnja još jedan od svojih nebrojenih redovitih izvještaja s gostovanja „bijelih”, a vaš tada mladi reporter, danas penzioner, pomagao je i sretan skupljao izjave.
Koliko je ostalo i tko je sve igrao, nebitno je, samo ilustracije radi kako je to Poklepović oko sebe širio znanje i prijateljstvo, inzistirao na druženju, da ima kome pričat svoje priče, te je rado i nesebično dijelio vlastite nogometne spoznaje. A spoznaje su mu – u to smo sad uvjereni više nego ikad - bile daleko ispred svoga vremena.
Ovo što danas ili od nedavno gledamo u Ligi prvaka, šjor Špaco je (zajedno s Tomislavom Ivićem, valja reći po duši), gledao već tada na nekom svom malom ili bolje reći velikom ekranu u glavi.
- Nogomet će vam doći sav u klupko na sredini terena. Neće momčad biti podijeljena po linijama, nego svi jedan do drugoga ili jedan iza drugoga. Zajedno otmi balun, zajedno odmah napadni. I neće biti potrebe za pravim, specijaliziranim napadačima. Oni odumiru...
A ta konstatacija, u suštini mudrost od mnogih je dočekana na nož. Kao što su i svi proroci u početku neshvaćeni.
- Šta, zar Špaco misliš doma igrat samo s jednim napadačem?
- Ako treba bez ijednoga! Bitno je s koliko igrača ulazim u šesnaesterac, koliko mi njih unutra penetrira, da dođemo do ekstaze gola. I bitno je da su mi okrenuti licem prema golu, a ne da mi primaju balun okrenuti leđima, pa dok se namjeste i obrade balun, ode voz...
Posebno je Poklepović bio osjetljiv kad bi mu se spočitavalo ako bi igrao malo više posvećen obrani, pa da se i protiv jednog Varteksa doma igra - ajmo reć - bunker. Načas bi pobjesnio:
- Kako da vam objasnim, meni treba prostor, a kako ću do prostora ako protivnika ne navučem vanka, u igru. Imam Vukušića naprijed, šta će im on na postavljenu obranu? Vukušić je igrač bijega, treba mu prostor i pravodobno balun u prodor – zaneseno bi objašnjavao.
Na pitanje o tika-taki, „pošasti” koja je taman uzimala maha, znao bi srčano kontrirati:
- Kažu mi hoću posjed, pa se besciljno dodaju, paralelno, a ništa se ne događa... A šta će mi tako da imam balun?! Uzmi ga u ruke i ponesi ga doma! Treba mi prostor i jasna ideja okomitog napada - kao sad da ga čujemo.
Nabrojiti što je sve ostvario u trenerskom opusu bila bi suhoparna priča, ples brojki. Tek za napomenu, posljednji je koji je s Hajdukom ušao u skupine europskih natjecanja, ujesen 2010. u Euroligi. Za Špacu su se lijepile pobjede Hajduka na europskoj sceni, u Poljudu. Bio je to blistav niz, Metz 5:1, Torino 3:1, Dnjepar 2:0, Waregem 1:0, smijene ga i aj ća, bez Špace ispalo se u Belgiji. U drugom mandatu redao je kao na redalici: Dinamo Bukurešt 3:0, Unirea Urziceni 4:1, Anderlecht 1:0, smijene ga i aj ća, izgubi se u grupi doma i od Zenita i od AEK-a...
Ima u tome nešto posebno znakovito, kao što je i činjenica da mu nikad ne bi dali, dopustili da obavi posao do kraja: smijenili bi ga, vrag zna zbog čega tako ishitreno, pa bi ga opet zvali u pomoć. U četiri je navrata trenirao prvotimce „bijelih”!
Valja reći da je 20 godina, hej, puna dva desetljeća (1956. - 1976.) igrao za Split, za „crvene” iz susjedstva, Parka mladeži/skojevaca gdje je i ponikao. Usput ih je i trenirao, skoknuo i do Solina da im bude nakratko trener, a nastupao je kratko i za Jadran iz Kaštel Sućurca, ali se spominje uvijek to 56 – 76, kao „crveni” Špacin kontinuitet. Premda je skoknuo načas i do Solina da te 1974. osvoji s njima Dalmatinsku ligu, te plasira Solin u Hrvatsku republičku ligu.
Potom se preselio u Hajduk, na poziv „svoga starijeg brata” Tomislava Ivića. Split i Hajduk ili Hajduk i Split obojici, dvije su im ljubavi, kao dva brata koji se – vole.
Otišao je u 81. godini, na Badnjak, evo šest dugih zima. Uz poštovanje iz svih sredina u kojima je radio i ostavljao dubok trag kad nije bio u gradu pod Marjanom, bio to Titograd/Podgorica ili Banja Luka, Osijek (kup im je osvojio!), Iran, Mađarska, Pula, Cipar, Dubrovnik, Suhopolje, Saudijska Arabija. Poklepovićev opus bio je nadasve značajan.
Bio je velikan, takav je zauvijek u sjećanju i šest godina nakon šjor Špacine smrti zvone nam one riječi iz poljudske svlačionice, mali, oćeš i ti s nama sutra u Tuzlu? Reci im da sam ja tako zaželio.
I bi tako...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....