Kako da preskočimo, Ivica Mornar slavi 52. rođendan i dođe nam da vas zapitamo tko je ono zabio pobjedonosni gol za Hajduk protiv Ajaxa, budućeg prvaka Europe i svijeta ujesen 1993. godine u Ljubljani?!
Bio je to Mornar, za Bežigradom, Hajduk je u Ljubljani bio domaćin, zbog straha od rata UEFA nije dopustila da se igra po Hrvatskoj pa je trebalo tražiti okolne destinacije, Olimpija je pružila ruku i Hajduk je bio domaćin za tada njenim Bežigradom, a sudar protiv Ajaxa čekao je u rezidenciji na Brdu kod Kranja.
Moćan Ajax trenera Louisa van Gaala položio je oružje, 1:0 Mornar, prva runda prvog kola Kupa kupova.
U revanšu je bilo 0:6, ali pustimo sad to, s tih 1:0 Hajduk je postao jedan od rijetkih koji je uopće svladao nizozemski Ajax u tim godinama kad su se između 1992. i 1995. „kopljanici” iz Amsterdama uspinjali na europski i svjetski tron, a što im je u konačnici i uspjelo te devedeset pete. Kao remake Cruyffove ekipe, jer ajaksovci su nogometnu Himalaju već ispentrali s početka sedamdesetih.
Mornar je zabio i ostaje u povijesti, nazdravljamo mu ovog 12. siječnja kad slavi 52. rođendan.
Drugi svečar kojeg spominjemo, rođen 11. siječnja 1948. jest Berislav Poldrugovac (78) zvani Mićula, Puljanin ili Puležan, a došao je iz Rijeke kao ekstra akvizicija u ovim zimskim danima 1973. godine. Trener je bio Branko Zebec... Poldrugovac je to proljeće odigrao vrlo dobro i ujesen na početku ere Tomislava Ivića bio je standardan u prve tri utakmice jesenske sezone 1973., navala je izgledala Poldrugovac, Mijač, Oblak, Jerković, Šurjak.
Nakon tri kola i gostovanja u Boru Mićula se teže ozlijedio i to je bio njegov kraj u Hajduku. Nesvjesno je otvorio mjesto da se za dres s brojem 7 nadmeću Slaviša Žungul i Ivica Matković, a u projekciji on je trebao biti taj adut s desnog krila „bijelih”.
Samo suvremenici znaju kakav je to zvučan transfer bio, Poldrugovac velika meta i akvizicija, a onda ga je ozljeda srušila.
Na „sedmici” Žungul ili Matković, a u dresu s brojem 8 u veznom redu ustalio se potom Dražen Mužinić, kad je Vilson Džoni osvojio svoju „dvojku” i ulogu desnog beka. Mijač je postao „leteći” kao zlatna rezerva s klupe.
Poldrugovac danas živi u svome Štinjanu pokraj Pule, a evo što je o njemu napisao naš kolega i prijatelj Robert Matteoni, pulski kroničar i vrsni poznavatelj baluna. Neće se ljutiti što ga prepisujemo, dapače, moglo bi mu biti drago.
Pa kaže:
- Hajduk je sedamdesetih dominirao u Jugoslaviji. Izrastao na temeljima omladinske momčadi koju je selekcionirao Tomislav Ivić, uz kojeg će tim sa Šurjakom, Jerkovićem, Buljanom, Rožićem, Peruzovićem, Džonijem, Holcerom, Hlevnjakom, Oblakom, Meškovićem i Žungulom osvojiti četiri prvenstva i pet kupova. Nama je u Puli bila posebna jedna priča iz te generacijski blistave faze „bijelih”.
Za njih u Splitu je bio - Bere, za nas u Puli i Štinjanu - Mićula. Za sve je bio i jest Berislav Poldrugovac, izvanredno krilo kojeg je Istra, zbog kroničnih financijskih kolapsa, morala prodati u Rijeku 1967. godine. Rosignoli i Maras su otišli u Maribor, a on i Štemberga na Kantridu.
- U Rijeci je Poldrugovac u šest godina postao glavna vedeta, zbog kojeg su navijači Rijeke 1973. prosvjedovali pred upravnim prostorijama, razbijali prozore i zahtijevali da ga klub ne proda u Hajduk! No, i Rijeka je bila švorc, a Splićani su uplatili tada fantastičnih 30 milijuna dinara, te poslali dva igrača, Matkovića i Mijača.
- Za Mićulu su se otvorila vrata raja, jer htjela ga je Hajdukova struka (Branko Zebec, pa Tomislav Ivić), za momčad koja će postati dominantna u „Jugi”. Poldrugovac je bio brz, dribler, igrač vica, tehnički sjajan, lako se bilo zaljubiti u njegove vještine. Miljan Miljanić ga je zvao u kamp mlade reprezentacije Jugoslavije, uz Mutibarića, Vukčevića, F. Mujkića, Aćimovića, Paunovića, Novaka, Đorđevića, Trifke Mihajlovića, a bio je i još jedan Puležan, Ivan Pržiklas.
- Bio je Mićula 13 puta akter mlade državne momčadi, dojmljiv toliko da ga je Miljanić nagovarao za prelazak u Crvenu zvezdu. No, tada još igrač Istre, Poldrugovac je osjetio traume očeve smrti, potrebu da ostane bliži majci u Štinjanu, pa je na kraju otišao u obližnju Rijeku. I opet se nametnuo za najveću scenu... Postao je desno krilo Hajduka, voljeli su ga Šurjak i društvo, navijači i uprava.
- Zaradio je već puno, dobio stan, kupio tada luksuzni Citroen GS bijele boje s plavim bočnim trakama. Imao je 24 godine, odsluženu vojsku, obitelj, dakle i perspektivu četiri sezone u velikom Hajduku, pa nastavak kroz veliki inozemni transfer sa 28 godina. Trebao je inkasirati novac za sve generacije do kraja života. No, život i nogomet imali su drugu ideju.
- Potpisao je za Hajduk 22. veljače 1973., a osam mjeseci kasnije početkom jesenskog dijela pukla mu je Ahilova tetiva. U ondašnjim vremenima to je bio praktično kraj karijere. Dvije godine se mučio s oporavkom, ali bolovi i otekline bili su kronični. Upao je Slaviša Žungul, iskoristio prazninu i postao slavan golgeter. Mićula se vratio kući, pokušao je reaktiviranje u Istri, ali ozljeda je bila prevelika prepreka...
Eto, hvala poštovani Matteoni, ne zamjeri što te citiramo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....